SLOVO POSLE SLOVA

Često se onako sve u jednom dahu i sve u jednoj rečenici kaže da je znanje svetlost i da je znanje moć. Pa ipak, bar onoliko koliko je van svake sumnje da je znanje svetlost, bar toliko je onaj drugi deo izreke podložan mnogostrukoj sumnji. Da znanje nije tek tako moć svedoči sva dosadašnja istorija i znanja i moći, od Sokrata i njegove kukute, preko Bruna i njegove lomače, sve do današnjih dana raznoraznih otpadnika i modernih jeretika, odnosno njihovog ućutkivanja, pokajanja ili progona. Kažu da je Galilej pred inkvizicijom, ili tu negde sa strane, prkosno rekao „Ipak se okreće!“ i da je to pobeda znanja — ta danas svi znamo da se Zemlja okreće, a ne oko nje Sunce. Pre će međutim biti da je to poraz znanja, tako naknadno i sebi u bradu tek promrmljati — ukoliko je uopšte i promrmljao, ukoliko zaneseni poklonici znanja to docnije nisu izmislili sebi za utehu. Da — iako danas nesporazumi iskrsavaju oko daleko neuhvatljivijih i oku kudikamo nedostupnijih stvari nego što su Zemlja i Sunce, pa se na takav način i otklanjaju — nesumnjivo ostaje uvek ista i svagdašnja činjenica: znanje je jedno, a moć je drugo. Jeste doduše, moć podrazumeva znanje i na njega računa, ali računa ona i na mnogo više: i na neznanje, pa i na svaku vrstu zablude i zabune, i svaku mogućnost nametanja i preobraćanja, ne retko na podvalu i golu ucenu. Da, znanje je čovek koji misli, a moć je ceo čovek, čovek koji doduše i misli, ali i štošta drugo radi i štošta drugo hoće: što bolje da pojede, što više da zauzda, pa makar i pesnicom u sto morao da udari ili — nedajbože! — onoga što misli za klin da obesi. I dok misao otkriva istinu, vođena duboko ljudskom težnjom da se ja koje misli duhom preko svake granice pruži i nedokučivo dokuči, te možda sa samom večnošću sjedini — moć tu istinu priznanje ili ne priznanje, vođena opet duboko ljudskim nagonom da najpre ja koje hoće jeste, najpre ono traje i dela ma i istinu samu moralo da obuzda, ne bi li iz nužne prolaznosti nekamo drugde iskočilo. I tako je čovek koji misli uvek u senci čoveka koji odlučuje šta će se s time što je izmišljeno konačno učiniti. Stanje je vazda tako, svejedno što su obojica sinovi jedne te iste ljudske sudbine, deca i tvorci jedne te iste jedino moguće ljudske istorije. Jedni znaju, a drugi koriste — ili ne koriste. Ako li koriste, znanje je tada na velika zvona udareno pa i onaj koji zna može neke vajde od znanja da ima. Ako li ne, znanje je prećutano ili u stranu gurnuto — još uvek bolje nego da je kao izmišljotina bez smisla ili zlonamerni ugao gledanja opet na sva zvona udarena jeres. Ne jedna nedoumica se time pred znanje otvara, ne jedna muka, ne jedan moralni ponor pred čoveka i njegovu moć. Čitave ljudske sudbine su na tome slomljene, čitavi životi presamićeni: da li da znanje glavom klimne i svoj glas promeni ili da bez njega ostane, jadno i gladno? Da li da čovek svu istinu vidi ili sve svoje htenje i svu svoju moć? Čak i same knjige, kao puki predmet za inventar po bibliotekama na primer, sklopljenih listova dakle i sa golim naznakama godine, mesta i tiraža, izdavača, priređivača ili pisca, postale su nemi a strpljivi svedoci ovog natezanja bez početka i bez kraja!

U drugoj deceniji XX veka nove ere izborena je i 1-XII-1918. godine posle Hrista konačno proglašena jedna nova država na Balkanu. Nazvana najpre Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca, već 1929. menja ime u Kraljevinu Jugoslaviju, znak da je svoju zajedničku i jedinstvenu istoriju od početka s mukom rađala i usaglašavala. Godine 194l. bila je zbrisana sa lica zemlje pod udarom germanske vojne moći i potčinjene joj misli koja je u svojoj jednostranosti slepo dovedena do kraja pretila i svetu kao celini. Koliko li je krvi poteklo dok nova Jugoslavija nije početkom marta 1945. skromno i nedorečeno najavljena pod imenom Demokratska Federetivna Jugoslavija, da bi 29-XI- iste godine postala narodna i republika! Ali već 1948. javlja se druga jednostrana misao, ovoga puta sa Istoka, koja preti da novozačetu Jugoslaviju pretvori u nešto drugo i drugorazredno, u sredstvo i slugu te nove jednostranosti i te nove moći. Trebalo je ponovo stati u odbranu sopstvenoga pulsa. S mukom se rađala sopstvena misao, s naporom i pod senkom oružja u opsadi nemaštinom svake vrste. Ljudi su se s nevericom pitali: zar je veliki Marks to zaista rekao, zar je veliki Lenjin to zaista hteo? Trebalo je naći prave odgovore. I pravi odgovori se najavljuju, ne samo u dnevnoj štampi. Najčistija ljudska misao stala je u odbranu istine. Po filozofskim časopisima pojavile su se filozofske rasprave, prvo trezveno sagledavanje i trezveno razobličenje istočne jednostranosti. Znanje je diglo svoj glas protiv preteće moći. Godine 1955. pobeda se ukazala na vidiku. Naravno, znanje je tu nedovoljno, pobedio je ceo naš čovek i sva naša moć. I život je godinu za godinom krenuo dalje — tj. još jednom se pokazalo da je znanje znanje, a da je moć moć, ma bila i naša. Mnogo šta od onoga što je pedesetih godina namišljeno i kao znanje napisano pokazalo se nezanimljivim. I tako je znanje nastavilo da klija i raste za svoj račun, a moć za svoj. Mnogo šta od onoga što je negda slovom započeto protiv jedne moći (one istočne) postalo je u novoj prilici mogući bumerang protiv druge (ove domaće) — nešto ne samo nepotrebno nego baš i neugodno, što je bolje prećutati i u stranu gurnuti

Drugom polovinom sedamdesetih godina u Beogradu, u glavnom gradu Jugoslavije, mogao je čovek u bilo kojoj javnoj biblioteci da dobije na čitanje knjigu Filozofija i marksizam. Pisac te knjige, Gajo Petrović, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pisac je i jedne druge knjige, Filozofija i revolucija, koju ne samo da nisu imale sve biblioteke, već samo one najveće, nego i one koje su je imale nisu baš uvek bile načisto sa tim šta će sa njom. Ako bi čovek, naime, uredno popunio revers i tako tu knjigu potražio, bila je verovatnoća pet prema jedan da će mu se revers vratiti sa naznakom „zauzeto“. Pri tome, naravno, nije ništa neobično što je jedna knjiga zauzeta, ako je zauzeta. Neobično je tek to što je ova knjiga uistinu retko bivala zauzeta, što je u stvari tačno onolika verovatnoća, tj. pet prema jedan, da stoji „zagubljena“ negde u rafu magacina, glavno ne na svome mestu. Tek neobaveštenost bibliotekara, šta li, zajedno sa njegovom slučajnom upornošću možda, ko zna kakav sticaj okolnosti u ovoj ili onoj biblioteci mogao je znatiželjnom namerniku da otvori put do te knjige. Inače, obe knjige bile su jednako opremljene, kartonske korice sivonarandžastim platnom obložene, edicija Naprijed, izdavač iz Zagreba. Na prvoj knjizi bila je označena 1976. kao godina štampanja, ali se iz predgovora saznavalo da se radi o ponovljenom izdanju iz 1965, a iz napomena, da je sav sadržaj knjige i ranije objavljivan članak po članak po raznim časopisima i listovima: kao da je svojedobno ne samo zanimljivo bilo o tim pitanjima raspravljati, nego baš i poželjno, tj. društveno korisno, kako bi se to novine izrazile. (Pa sad — božemoj! — progutaćemo ako je neki pasus možda i nož sa dve oštrice). Na drugoj knjizi označena je 1973. kao godina štampanja, ali je već na četvrtoj stranici istaknuto da je original pisan na nemačkom te da je u Nemačkoj i objavljen 1971: kao da je pritisak, odnosno podrška svetskog javnog (naučnog) mnjenja mogla odlučivati o tome da li da se knjiga ipak objavi i u Jugoslaviji — gde, kako izgleda, ne spada više u poželjne — ili da se ne objavi. Doduše, iz beleške uz to jugoslovensko izdanje doznaje se da je jednu sličnu knjigu pisac već objavio u Jugoslaviji, šezdeset devete, Mogućnosti čoveka — u malom tiražu i uz malo dnevne reči o njoj, kao da je još onda izazivala nedoumicu donosi li više koristi ili štete. Zatim je knjiga dopunjena i preuređena, u pomenutoj belešci se ne kaže čime i kako… Možda baš ničim bitnim i nikako značajno, tj. ne retko je dovoljno da se određeni citat izostavi pa da smisao bude sumnjiv ili zlonameran; ako je, na primer, reč o kritici nečega ili nekoga u socijalizmu, pa se pri tome Taj i Taj, a kamoli sam Maršal, citira kao oslonac i ohrabrenje za tu kritiku, onda to nije isto kao kad se on ne citira; u prvom slučaju se podrazumeva da je Taj i Taj izuzet od kritike, u drugom to pitanje ostaje otvoreno, dakle sumnjivo... Tek — te 1971. knjiga postaje original na nemačkom jeziku. Što se tog nemačkog jezika tiče i onog pritiska svetskog javnog mnjenja, ni prva knjiga, ona Filozofija i marksizam, kao da nije bez uticaja. Prevedena je na nemački (Wider den autoritären Marxismus), engleski (Marx in the Midtwentieth Century), španski (Marxismo contra Stalinismo), češki (Filozofie a marksizmus) i japanski — pisalo je u bibliografskoj belešci ne same te knjige koja je prevedena i koja u svom drugom izdanju i nije imala posebnu noticu o piščevim ostalim značajnijim publikacijama, nego u bibliografskoj belešci uz tu drugu knjigu, tu čiji je original na nemačkom jeziku. Pa je ona, ta knjiga iz 1973, imala još nešto što nije imala niti knjiga iz 1976. niti ona iz 1965. — posebnu naznaku da se prema rešenju Republičkog sekretarijata toga i toga „knjiga smatra proizvodom iz člana 36“ stava, tačke, zakona „i na nju se ne plaća porez na promet“ — kao da je za svaki slučaj jedino za tu knjigu neophodno naglasiti: bila je ona i slovu zakona na uvid!

Negde pod sam kraj godine devetsto sedamdeset pete, kada se nad Beogradom zimsko nebo maglom i nerazgovetnom susnežicom gotovo lepilo za slemene kuća, išao je ulicom Vase Čarapića jedan čovek. Koračao je sivim pločnikom pored sivih zidova i šarenomutnih izloga sa strane, dok su između dva reda široko razmaknutih zgrada, kolovozom, brujali automobili i hujali trolejbusi. Iznad glave žice električnih vodova i trole u pokretu, a nad njima krovovi nejednake visine. U ruci je nosio nešto nalik na svesku velikog formata, onog za pisaću mašinu — polukartonske sjajne korice bele boje bez naslova, jeftini rad kakav se očigledno mogao da naruči u bilo kojoj knjigoveznici. Išao je desnom stranom ka Studentskom trgu, ali kad bi preko puta kafane Stari grad a naspram štedionice Beobanke, skrenu desno u Zmaj Jovinu ulicu. Tu su sad ogoljene krošnje drvoreda levo i desno štrčale u mutno nebo dosežući ovde do balkona, tamo do ovakvog ili onakvog ukrasa na fasadi. Čovek sa sveskom u ruci išao je opet desnom stranom. Kad bi do zgrade koja je na betonskom ukrasu tik iznad ulaznih vrata nosila metalnu pločicu sa oznakom broja 30, on gurnu teška vrata od kovanog gvožđa, pa uđe.

Na petom spratu jedna žena srednjih godina i smeđih očiju otvori mu visoka dvokrilna vrata, mrko furnirana i teška, kakva se danas po novogradnjama više ne sreću.

Pozdraviše se sa osmehom i rođački kratko: — Zdravo!

— Doneo sam! — reče on i pokaza na povezani tekst u ruci.

Prolazili su prostranim klasičnim hodnikom za koji se nije znalo da li je duži i širi ili možda viši.

— Pa će Ljubiša uskoro za Zagreb, daće Gaji, ne brini! — klimnu mu ona glavom.

Tek je salon u koji stupiše odavao potpuni utisak klasične širine i klasičnog ukusa. Desno veliki crni klavir, koncertni, ne pianino, levo garnitura za sedenje sa ovalnom mermernom pločom kao stočićem. Pravo kroz laka, pokretna višekrilna vrata prostirao se drugi deo salona i završavao širokim prozorom sa teškim čipkanim zavesama.

Čovek je odložio svoj rukopis na mramorni stočić, pa je sedeo zavaljen u plišanu fotelju i u sebi osećao nadu i širinu, budućnost.

— Da! — ponovila je domaćica preko puta — Gajo je veliki znalac, umeće rukopis da oceni i da pomogne.

I čovek je zadovoljno klimnuo glavom. Ukoliko je u tom zadovoljstvu i bilo određene strepnje i izvesne opreznosti kao što je uistinu bilo, onda su one svojim pogledom bile okrenute ka rukopisu na stočiću. Da, čovek tada još mnogo šta nije znao, dobro, ali nije znao ni ono što je nadohvat oku bilo. Ne mnogo dalje od stočeta na kome je ležao ukoričeni rukopis, na naspramnom delu zida pokraj onih višekrilnih salonskih vrata stajala je poličica za knjige, crno drvo puno oblina i ukrasnih vijuga ali bez ikakvih vratašca. Trebalo je samo pogled dići i rukom bez ustezanja posegnuti. Među gusto naređanim knjigama, raznih veličina i boja, na beličastoj uskoj poleđini jedne pisalo je: Petrović, Philosophie und Revolution. Na drugom listu te knjige, odmah ispod podnaslova Modelle für eine Marx-Interpretation mit Quellentexten stajalo je rukom napisano jednostavno i skromno: Ljubi — Gajo, Zgb. 14.10.71. Ali čovek je mislio svoje, nije razgledao i nije premetao, knjigu nije ni video, a kamoli da se oko teksta na stranom jeziku pomučio. U glavi VIII na primer, pod naslovom Kritik im Sozialismus, pisalo je kako tek u socijalizmu treba da cveta slobodna istraživačka misao, tj. kritika, što se, nažalost, ne retko ne shvata te se ističe kako od kritike ipak treba da bude izuzeta oblast politike i sve ono što se na nju odnosi. Ukoliko bi se pak i u oblasti politike dopustila kritika, prema tim i takvim mišljenjima, onda ona nikako ne treba da dira u domen one najviše politike, najviših drugova i prvih državnih rukovodilaca, čiji autoritet, zbog odgovornosti i škakljivosti posla koji obavljaju, treba da ostane neprikosnoven. Međutim, pisalo je dalje u knjizi, baš tu je kritika preko potrebna i baš zbog tog autoriteta i te odgovornosti, od kritike ne zaziru pravi revolucionari, već samo prividni i izopačeni, oni oko kojih su njihove ulizice izmislile teoriju o nepogrešivosti i nepovredivosti mudrog rukovodstva. Pa sledi citat iz jednog Lenjinovog pisma, tek samo da se vidi kako je i u ono vreme, kad se zbog puške na gotovs nije mnogo mudrijašilo, kako je i tada Lenjin podsticao na slobodnu kritiku baš i najvišeg rukovodstva, jer je u njoj video garanciju protiv mogućih grešaka. I najzad, kao svoju poslednju liniju odbrane istaći će pomenuta nazovi marksistička mišljenja to da bar osnovni principi socijalizma i marksizma moraju da ostanu van domašaja kritike, s obzirom da su oni, ti principi, navodno toliko ispitani i nepogrešivi da se njihovim ispitivanjem danas bave još samo klasni neprijatelji. Međutim, pisalo je dalje u knjizi, u jednom živom i otvorenom učenju, kao što je marksizam, ne mogu se oštro razlikovati ma koji osnovni principi od nekakvih sporednih. Dosad najobuhvatniji pokušaj da se to ipak učini, staljinistički, pretrpeo je potpuni teorijski slom. I uopšte, možemo li zbilja biti sigurni da su svi principi koji se danas drže konačno utvrđenim, da su zbilja neoborivi?

 

Gaju Petrovića nikada nisam video. Jedino sam čuo za njega, i to od one iste rođake koja je onako svojevremeno nosila rukopis moga romana još drugu Nikoli na uvid. Naravno, ne sećam se više kojom prilikom i kako sam čuo. Njen suprug, Ljubiša, rođak je Gaji na isti način na koji sam ja rođak njoj, pa tako nekako. Kada sam završio rad na eseju, krajem devetsto sedamdeset pete, ponovo me je podsetila na Gaju. On je po profesiji filozof, i to ne tek tako filozof, idealizam – materijalizam, pogrešno – tačno, nego pravi mislilac — pa šta ja kažem na to da Ljubiša njemu odnese moj esej, možda će nešto pomoći. I negde na samom početku sedamdeset šeste rukopis je već bio kod Gaje. Odneo sam, izvestio je Ljubiša, rekao je da će pogledati. I zaista, negde u februaru Gajo se iz Zagreba javio telefonom rođaki u Beogradu. Tom prilikom je potvrdio da će rukopis pogledati, još nije pročitao, poručio je, ali za mesec dana najdalje sigurno će pročitati, podvukao je. Naravno, niti je mesec dana neki veliki rok niti je potrebno baš nekakav rok određivati, pomislio sam, ali eto baš tako je poručio, objasnila mi je rođaka. I prođe mesec dana. Prođe i više a Gajo se nije javljao. Nekako baš u to vreme dođe mi do ruke dvobroj jedan i dva za sedamdeset četvrtu časopisa Praksis, jednog filozofskog časopisa inače, čiji je glavni urednik bio baš Gajo. Ne mogu reći da mi je slučajno došao do ruke, kao što ne mogu kazati ni da nije slučajno. Bio sam u poseti opet jednom rođaku, upravo stricu, i mome i Zaginome, one moje rođake.

Kad će on meni: — Šta bi s tvojim esejom?

— Kako šta bi?

— Je l' ga čita neko?

— Pa valjda Gajo!

— Kako valjda?

— Eh kako, pa za neke rukopise danas nije lako naći ni vremena ni hrabrosti. Gaju inače ne znam.

— A, to je hrabar čovek.

— Otkud znaš?

— Da ti pokažem šta je objavio!

I tu mi donese taj časopis, podeblji, žute korice inače i na njima obična crna slova, latinska, PRAXIS, pa ispod njih sitnija grčka, πραξιζ.

— Iz sedamdeset četvrte još. Otkuda ti?

— Dala mi Zaga. Uzmi pa pogledaj!

 

Prvi broj časopisa Praksis objavljen je na pragu jeseni 1964.

Bilo je to vreme kada je jugoslovensko znanje već rizikovalo raskid i sa svakom moći, a u ime vlastitog razvoja po daljim zakonima misli i istine, a ne ove ili one preporuke, smernice odavde ili aplauza odande. Nije to više bilo prosto staljinizam i kult ličnosti, nego su se slutili dublji koreni, i na teorijskom i na svakodnevnom planu. Bledski simpozijum filozofa već je bio održan, 1960. Sumnja da je osnovno pitanje filozofije pitanje opredeljenja za primarnost materije ili primarnost duha već je bila glasno izrečena. Ako crkve i njenog boga više nema, kao što nema, ko nas bije po ušima da duh tako veštački izdvajamo od materije i da joj ga suprotstavljamo — kad su materija i duh čas konac čas igla jednog te istog tkanja: onoga svega što jeste, pa bilo ne bilo šta. Materiji je svojstvena mogućnost, čak i najtananija, sama misao, kao što je svaka otelovljena mogućnost materijalna, ne samo jedno što biva među svim ostalim što je moglo da bude a nije, nego i novo polje novih mogućnosti. U vezi s tim, mislena slika sveta nije samo subjektivni odraz inače objektivnog sveta, već je ona deo tog sveta. Ona nikako nije nešto čime se jedino istina kao takva spoznaje, te se na svet a posteriori tek po nešto utiče i jedva šta menja. Ona je ne jednom sutvorac istine, kao što je sam čovek sutvorački deo prirode, samim tim što jeste ne može a da ne utiče čak i na raspodelu gravitacionog potencijala oko Zemlje na primer. Ako Janko drži govore i putuje, a Marko radi i zarađeni hleb deli sa Jankom, onda je to ili nepravda i prinuda ili ljubav i poklon prema zasluzi. Tu istina zavisi isključivo od toga šta Marko o njoj misli i kako oseća. Naravno, Janku se neće svideti ta najava mogućnosti da jednoga dana izgubi poverenje Marka koji će početi drukčije da misli. I zato će reći: ne, istina je objektivna — privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju je ukinuta, itd. — te mi možemo samo da je shvatimo, tj. subjektivno odrazimo. Da, bez obzira što je Lenjin između ostalog pisao i o objektivnoj materiji a subjektivnom odrazu, bez obzira što se i u Engelsovim redovima može otkriti vulgarno-materijalistički smisao, i upravo baš zbog toga, dužnost je misli da kritički razmotri okolnosti pod kojima su klasici marksizma delali, kako bi se razotkrila sva docnija pojednostavljenja i zastranjenja, dogma i nasilje, a zadržao izvorni i pravi smisao — bila je poruka bledskog simpozijuma i aranđelovačkog 1963.

I u uvodniku prvog broja Praksisa zbilja je najavljen jedan program „u onom smislu u kojem je filozofija misao revolucije, tj. nepoštedna kritika svega postojećeg“, što je odmah izazvalo podozrenje moći (iako izraz potiče upravo od Marksa: die rücksichtlose Kritik alles Bestehenden). Uzalud su usledila objašnjenja da ta kritika naravno ne znači svemu reći ne, nego jedino to da predmet misaonog preispitivanja treba da bude sve, bez predrasuda i unapred poželjnih zaključaka — baš zbog toga što se stoji na čvrstom uverenju da je socijalizam jedina budućnost čovečanstva. Uzalud! Početkom šezdeset sedme počele su Zagrebom od uva do uva da kruže uzbudljive vesti. Časopis je inače izdavalo Hrvatsko filozofsko društvo i svih sedam urednika bilo je iz Zagreba. Šaputalo se da će im se zabraniti objavljivanje knjiga i rasprava, kao što po pravilu već nemaju pristup u visokotiražnu dnevnu štampu, na radiju i na televiziji. I zaista, te iste godine sam Gajo Petrović, jedan od dvojice glavnih urednika, imao je priliku da dâ intervju jednom dnevnom listu, Slobodnoj dalmaciji. Intervju zatim nije objavljen. Baš pod tim naslovom, Neobjavljeni intervju, doneo ga je potom sam Praksis u broju pet, šest za šezdesetsedmu. Čitaoci treba sami da vide da li je intervju odbijen zbog nekih „antisocijalističkih“ stavova (koji su se po novinama često pripisivali Praksisu naročito od šezdeset šeste) ili iz nekih drugih razloga — bila je napomena redakcije. A u tom intervjuu nije rečeno ništa drugo do između ostalog i to da nezavidan položaj naše kulture „često otežavaju i neekonomske, političke intervencije“ koje stihiju robno-novčanih odnosa „ispravljaju — na lošije“. I uopšte, situaciju može razrešiti „samo naša radnička klasa, u prvom redu tako da sa sebe strese sve one parazite koji su zasjeli na njezinu grbaču“. U to vreme štrajk već zaista nije bio tako retka pojava kod nas. Ali je bio besmislen, kako se iz novina zaključivalo. Pošto je radnička klasa na vlasti, kako može radnik da štrajkuje sam protiv sebe?! To, uostalom, i nisu štrajkovi, već obustave rada — bilo je idejno tumačenje tih istih novina. Pa ipak, već juna meseca iduće godine izbile su velike studentske demonstracije. Dole crvena buržoazija! — bila je parola u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Titogradu. Studentima su se pridružili profesori, nastava je prekinuta. S druge strane nasipa policija je isukala pendreke, nastaje gužva, metež, galama. „Moglo bi se reći da je to bio sukob onih koji neće da osvajaju političku vlast sa onima koji po svaku cenu hoće da je zadrže“, pisalo je docnije na stranicama Praksisa (Broj 3–4/71, Nebojša Popov: Oblici i karakter društvenih sukoba). Bilo kako bilo, na Praksis se digla grdna povika. Praksis je taj koji je protiv radničkog samoupravljanja, on je zagovornik etatizma i neprijatelj privredne reforme — moglo se čuti i moglo pročitati te šezdeset osme. Pola uredništva isključeno je iz Partije, a brojevi pet i šest samog časopisa za tu jesen uopšte nisu štampani. Moć je slavila pobedu.

Međutim, ni znanje nije sasvim bespomoćno, i kad se mora povući nije ga lako dotući. Ima ono oružje druge vrste: vidljivo strpljenje i nevidljivu misao, korak po korak od danas do istine za sutra. I 1971. iznelo je znanje nove rezultate svoga nastojanja na videlo. U prilici kada viškom vrednosti u globalu odlučuju državni funkcioneri čiji položaj „ne zavisi od volje naroda nego od hijerarhijske strukture vlasti“ i kada „kriterijum njihove delatnosti nije služenje opštem interesu, već lojalnost višem rukovodstvu“, u toj prilici samoupravljanje se nužno svodi malne na svađu oko ličnih dohodaka. (Praksis br. 3–4, Zagorka Golubović-Pešić: Ideje socijalizma i socijalistička stvarnost). Pri tome birokratija koja „drži u svojim rukama ne samo armiju, sudstvo i policiju nego i sva sredstva masovne komunikacije, objavljujući preko njih samo svoju vlastitu birokratsku »istinu«, takva birokratija „može čak organizirati »antibirokratske« kampanje, a samu sebe proglasiti prvoborcem socijalizma i samoupravljanja“ (Praksis br. 3–4, Gajo Petrović: »Birokratski socijalizam«). „U građanskom društvu politička moć zasnivala se na njenoj ekonomskoj moći, u postkapitalističkom društvu došlo je do inverzije: ekonomska moć tehno-birokratskog sloja“, što znači „stepen njegove kontrole nad sredstvima za proizvodnju i prisvajanje viška vrednosti“ rezultat su njegove političke moći, tj. pravog političkog monopola. (Praksis br. 6, Mihailo Marković: Struktura moći u jugoslovenskom društvu...). I tako je toga leta, te sedamdeset prve dakle, Praksis dospeo i na sud. „Zbog toga što se iznose lažne i izopačene tvrdnje“ itd. te se time uznemirava javnost, remeti red i mir itd. Konačna odluka suda bila je i vuk sit i ovce na broju (ni vuk sit ni ovce na broju): zbilja se radi o izopačavanju istine, ali pošto je to mali tiraž namenjen pre svega uskom krugu stručnjaka, ne može biti reči o uznemiravanju javnosti — te se privremena zabrana ukida. Moć nije bila zadovoljna takvom odlukom i buduće slične odluke biće znatno strožije. Već iduće godine, na primer, zabranjena je knjiga profesora Markovića Preispitivanja baš zbog članka Struktura moći u Jugoslovenksom društvu, koji u Praksisu nije ni bio predlagan za zabranu (a i samom profesoru je suđeno). Ali ni znanje nije moglo biti zadovoljno, prosto zato što se ono nikada i nigde nije mirilo sa tim, niti se ikada može pomiriti, da se o rezultatima njegovog rada, o naučnim rezultatima, odlučuje na sudu. I sama moć kao da je uvidela tu nelogičnost pa su usledili novinski naslovi poput onog: Da fakultet opet bude u službi prave nauke. (Ovde se, bajagi, i nije radilo o pravoj nauci, nego prosto o neprijateljskoj propagandi). Pa ipak, toga leta je znanje odbranilo mogućnost i zadržalo priliku da svoju misao javno iskaže.

Ali malo po malo — pritisak, izolacija, ucena — pojavio se 21. februara 75. u Politici na strani devetoj kratak i jasan naslov: Praksis prestaje da izlazi. Podnaslov je bio utoliko duži i utoliko nejasniji: Komunisti u časopisu ocenili da ne postoje unutar redakcije uslovi za odstranjivanje idejno-teorijski neprihvatljive delatnosti. To nepostojanje uslova za odstranjivanje, naime, možda je samo drugo ime za nepostojanje uslova za odstupanje, kao što oceniti ili uvideti da je jedna delatnost, eto, neprihvatljiva ne mora da znači i saglasnost sa tim da je ona pogrešna i da nije prava. Šta su „komunisti u časopisu“, Vranicki i Bošnjak, pa zatim Cvetičanin i Puhovski zaista mislili — ostaje nejasno. Tu zbilja nedostaje jedno naknadno tumačenje samog Praksisa. Ali — on prestaje da izlazi. I tako se sa njim ugasio valjda i jedini časopis u Jugoslaviji koji je kod svakog poziva na saradnju isticao i jednu sasvim neuobičajenu stvar za naše netolerantne prilike: „Objavljeni radovi ne izražavaju nužno i gledište redakcije“.

 

Meni, naravno, nije bilo neophodno da čitav isorijat o Praksisu znam, pa da uvidim kako mi Gajo ni na koji način ne može pomoći. Bilo je dovoljno da u rukama imam onaj primerak Praksisa što mi ga je stric pozajmio, onaj od Zage u stvari, dvobroj 1–2/74. Bilo je dovoljno da u njemu pročitam stav redakcije, na primer, u povodu nekih najnovijih kritika Praksisa. „Jedan golemi napor i dugotrajan rad na produbljivanju marksističke misli“, pisalo je, „posao koji već dobija primerna priznanja u svijetu, obezvređen je na nivo »krivnje«. Ponekad se doista čini da je ova naša zemlja prebogata u svemu, a pre svega u ljudima: ako ih ne izvozimo kao stručnu ili radnu snagu u druge zemlje, onda ih razbacujemo i onemogućavamo u svojoj vlastitoj“. Ako je čovek zaista naše najveće bogatstvo kao što se ističe, „čemu onda stvaranje atmosfera i situacija uništavanja ljudi?“

U to vreme, marta sedamdeset šeste, ja sam i inače već bio pri kraju priprema eseja za štampu. Trebalo je potom još štampariju naći — pa predahnuti i osvrnuti se. Juna 26. poslao sam Gaji jedan primerak eseja. Umesto posvete bilo je na knjizi napisano:

„Ja znam,

druže Gajo,

Da za jednog pravog intelektualca (a ja pretendujem da to budem) nema opravdanja što se tek sada interesuje za časopis PRAXIS, za taj uistinu pravi i uistinu verodostojni trenutak istorije. Međutim, može se bar razumeti: bilo je potrebno da napišem jedan ovakav neortodoksni esej, ili, tačnije, da sa njim i oko njega razgovaram sa ljudima koji bi znali i sa onim drugim koji bi mogli — pa da naslutim svu složenost i svu višesmislenost situacije (kojoj je, na kraju krajeva, PRAXIS možda i najbolji svedok).

Zato koristim ovu priliku da Vas lično zamolim: ako je ikako moguće, voleo bih da u svojoj biblioteci trajno imam sledeće brojeve PRAXIS-a...

Hvala i s poštovanjem“,

Potpis.

Naravno, nisam ni očekivao da mi može odgovoriti, svaki odgovor nužno bi bio objašnjenje, a najlakše i najmudrije objašnjenje u datoj prilici upravo je ćutanje. Ali — ja sam učinio što sam mogao.

*

Četvrte godine posle i poslednje reči objavljene u Praksisu, kada je sve prošlo i ostalo sklopljenih korica, pojavilo se u Politici jedno uzgredno ali baš zanimljivo slovo. Septembra 16. sedamdeset osme, dakle, na strani 13. završavao se osvrt Filozofija i nauka, čiji je podnaslov bio Uz šesnaesti međunarodni kongres za filozofiju u Diseldorfu, završavao se na sledeći način:

„Kongresu su prisustvovali Mihailo Marković i Gajo Petrović. Bili su prisutni i neki naši filozofi, ali na žalost ne kao aktivni učesnici. Možda bi zato trebalo ubuduće bolje organizovati naše učešće, tako da bismo bili na odgovarajući način predstavljeni u tom međunarodnom forumu“.

Gajo Petrović i Mihailo Marković, eto, obojica Jugosloveni u Jugoslaviji, nisu više naši filozofi.

(POLITIKA, HLEB I KNJIGA, ponešto skraćena glava VI)

Kroz socijalizam do rata

Vraćanje na početak