PRVI JE DRUGI

Tu fotografiju svoje kćeri naročito sam voleo, još je i danas čuvam, iako čak i nije u boji. Prosto u sivo-belom uglu reljefno kamenog temelja i dvorišnog, ravno malterisanog zida — očigledno na kakvome stolu — prostrto sivo-crno, sitno karirano ćebe. Preko njega dijagonalno postavljeno belo, belo kao sneg, heklano ćebence, cvetić do rozete, sve četvorolist do kruga, a svud uokolo guste i bujne rese. Na ćebencetu potrbuške leži beba, potpuno naga. Sem malo pod glavom i ručicom, nigde jedne senke — očito su i sunce i leto u zenitu. Beba se oslonila na ručice, oduprla kolencima, sva u naporu da vrat ispravi, da glavicu ipak uzdigne, tek nekoliko santimetara iznad senke.

Baš u tom trenutku aparat je škljocnuo i pokušaj je ostao zabeležen, evo, već dvadeseta godina.

Toga leta, te sedamdeset treće, na poleđini jedne takve fotografije napisao sam: „Dragim deki i baki od Natice, koja, evo, nastoji da kroz život pođe i nadalje ide uzdignute glave.“ Da me je neko onda upitao šta to tačno znači, odgovorio bih vrlo prosto: da od časnih zanimanja odabere i pošteno izuči ono koje voli, i da od njega slobodno i razumno živi — to je cilj vaspitavanja. I taj zajednički ljudski cilj ne bi trebalo da je nedostižan.

Bio sam, dakle, ponosan na kćer — lepa i zdrava beba. Bio sam spreman da joj svim snagama pomognem. Osetio sam se dovoljno jakim za to, u istinskoj sreći. Kao da sam svu radost, svu istinu i svu snagu sveta u sebi poneo, tu, pod kamenim zidom kuće u kojoj smo još uvek bili podstanari!

Pokazalo se, međutim, da stvari nisu tako proste. Svet je imao i drukčijih snaga, nije počinjao ni sa mnom ni s mojom kćeri, ni on ni njegove radosti ili pak muke. To u redu. Ali zar me se mora ticati još i Hobs, na primer, što je neku svoju muku mučio, pa teoriju razvio i u „Levijatan“-u 1651. napisao: ni jedan zakon nije zakon ako nije javno obznanjen i to tako da svak zna od koga potiče i da svak može njegov izvorni tekst da vidi i proveri? Zar o tome moram da misim? Srednji vek, međutim. Mnogi kažu — vek mračnjaštva. Ali uzmimo drugi primer, dvadeseti vek, ne London i Hobs — već Beograd. 2. juni 1988. Zar baš moram ići u zgradu broj 6 na Trgu Marksa i Engelsa?*  Zašto u stvari?

I

Možda će negde neka cepanica od čoveka, pre po prirodi takav čovek, sirov, nego neobrazovan, to tako pomisliti, u ljutini, to jest, uraditi, propustiti kroz šake, pre nego jasno reći — da je cilj vaspitavanja slomiti detetu volju. U svakom slučaju, ja to ni od koga i nikada nisam čuo, osim jednom — zanimljivo — baš od Vericine tetke, jedne starije gospođe, malene rastom a tim više gorde. Zabacila je glavu, zagladila prosedu a lepo začešljanu i namirisanu kosu, trepnula, i rekla baš to — da je cilj vaspitavanja slomiti detetu volju. Dakle, to Verici i meni kao roditeljima savetuje. Uzdigla je prst i samosvesno klimnula glavom.

— Zar da radi po svojoj volji?! — dodala je i smerno oborila pogled krsteći se. — Za ime Boga! — I uz Boga je opet dostojanstveno isturila bradu. Nije bila ljuta niti i malo uzrujana, potpuno pribrana i kulturna žena. I potpuno iskrena: ni lažov, ni političar.

Usput: reč je bila valjda o tome što je kći rekla da nije gladna i da neće ručati, sešće s gošćom i pričati, ali ne može da jede.

Čudakinja, ta gošća iz daleka, šta drugo da pomislim, svašta se tako uz dobar zalogaj i punu čašu kaže i dopusti. Malo šale, malo zanimljivosti, čovek poželi da makar tu bude u centru pažnje!

Inače, savremeni pedagozi odavno znaju — i ne samo oni — da, naprotiv, treba ojačati detetu volju, za život, za rad, tako da postane ne kruta i krhka, nego žilava i tamo i amo, time uvek iznova stvaralačka, a samo dete društveno i uviđavno, tj. životno i srećno. Sreću svi propovedaju, čak i zakonodavci malo, malo, pa u ovoj ili onoj preambuli istaknu kako su srećna porodica i pravilno vaspitanje od posebnog društvenog značaja. To u redu. Ali sam se zato i setio naivne tetke, što se Partija i njeno samoupravljanje nekako na čudan način mešaju u vaspitavanje i školstvo. Ne kažu, doduše, da detetu treba slomiti volju, taman posla, treba mu ojačati volju — da nema svoju volju. Da baš na taj način bude dobar đak, šta li, a ocene i diplome će već nekako doći. Obrazovanje je jedno, prosto obaveštenost — i baš zato su sopstvena mera i prosuđivanje (sve u istom), lični izbor i odluka (sve za isto), nešto sasvim drugo.

Čim dete nauči da čita i piše i čim počnu pismeni zadaci, malo, malo pa — Tito i Partija. Doduše, bilo je i ostalih tema, ali su se za drukčije zanimanje teže dobijale pohvale, o takvim nagradama manje se govorilo — mojoj kćeri, međutim, to nije smetalo. Išla je na opštinsko takmičenje iz matematike nekoliko puta, iz biologije je dobila čak gradsku nagradu, ali su je najviše zanimali strani jezici. Od trećeg osnovne učila je engleski, plaćali smo joj čak i privatne časove. Pored mene, u kući, radila je nemački. Od petog razreda u školi je dobila i drugi jezik — ruski. A kad je bila osmi razred i kad se približilo vreme da se poluopredeli za struku, tj. hoće li u srednju školu pravcem ka društveno-jezičkim naukama ili ka prirodno-matematičkim — od uha do uha dođoše iz beogradskih školskih krugova i do mene čudne vesti: onaj jezik koji se prvi počeo učiti je po zakonu drugi, kao drugi se imao pisati u svedočanstvo; a onaj od petog razreda kao prvi. Sve u značenju da je u srednjoj školi taj jezik od petog obavezan, za sve srednje škole, u prirodno-matematičkim to je i jedini jezik. Nevolja je bila u tome što je moja kći još od prvog časa u osmoletki zavolela engleski, htela je da ga studira, uz njega prirodno i srodno nemački, to treba, dakle, da joj bude struka, zato se i upisuje u društveno-jezičku srednju školu, a ne u prirodno-matematičku, a opet, izlazi, treba da uči ruski pod jedan, engleski tek pod dva, a nemački ništa, tj. ako bude organizovano i kako bude, u svakom slučaju fakultativno, neobavezno, kamoli u svedočanstvu upisano.

Bilo je to toliko glupo da nisam mogao da verujem, to nije mogao biti zakon. Zamolio sam Vericu — ona je kao profesor srpskohrvatskog radila u osnovnoj školi u Šumicama, odmah poviše hotela „Srbija“ — da se raspita kod sekretara škole, i ona je već sutradan donela jednu knjigu i fotokopiju jednog dopisa: DIREKTORU ŠKOLE! Gradski SIZ **  usmerenog obrazovanja podseća na sopstvenu odluku da upisavši se u srednju školu učenik nastavlja učenje onog jezika koji je započeo u petom i nikako ga ne može menjati, s tim da strani jezik ne sme biti prepreka za željenu struku. Eto ti sad! Hoćeš li engleski za struku, ne možeš — sem posle ruskog, i nikako uz nemački — a opet, jezik ne sme biti prepreka! Uostalom, ovo je samo jedan interni dopis i podsetnik, treba pogledati samu odluku, kako ona tačno glasi, ili, još bolje, zakon koji je u osnovi te odluke. Jedno je to što su ovaj podsetnik potpisali i predsednik Gradskog komiteta, u znak političke podrške valjda, i direktor Zavoda za unapređenje vaspitanja i obrazovanja, za naznaku, šta li, stručne preporuke grada — a drugo zakon. Zar samoupravljanje i samoupravna odluka može da bude dogovor dvojice, dobro, trojice — na račun četvrtog?! Pogledao sam, dakle, donetu knjigu: Zakon o obrazovanju i vaspitanju, tako nekako. Vrlo čudan zakon: počinje od petog paragrafa, pa onda deveti, pa nešto od dvanaestog, ništa u celini — sve neodređeno, protkano objašnjenjima i smernicama, sve analiza do analize, ništa što bi se slučaja moje kćeri ticalo. Pogledao sam podnaslov: Tumačenje, praksa i ciljevi, tako nešto. Doktor nauka Taj i Taj.

— Verice, pa ovo nije zakon! Zašto nisi zamolila za zakon? — uzviknuo sam u čudu.

Ona se uvredila: — Kako da nisam?! To su mi dali, sve što imaju!

— Ovo su tumačenja i smernice, a ovo prosto podsetnik!

Ona je slegla ramenima, a ja se zainatio pa krenuo i pronašao službenu knjižaru, te kupio i jedan i drugi „Službeni glasnik“, pa takoreći službeno pročitao oba zakona, i o osnovnom i o usmerenom, srednjem i višem, obrazovanju, od A do Š, u celini, desetine i desetine, stotine paragrafa i stavova. Bio sam najzad umiren. Tu se govorilo samo to da se u osnovnoj školi uče dva strana jezika, u srednjoj društveno-jezičkoj opet dva i latinski treći, i ništa više. Nigde koji je jezik prvi, koji drugi, posebno ne da se time ili ikako njihov izbor prilikom upisa u srednju školu ograničava.

                                                           

* Od marta 1992. Trg Nikole Pašića.

** Gradska s-amoupravna i-nteresna z-ajednica, u to vreme čuvena skraćenica.

(Iz istoimene priče)

Vraćanje na početak