Milan Nešić:

PROKLETSTVO REVOLUCIONARNE LOGIKE

S puta sam se vratio nedavno, prve sledeće srede, beše to 11. decembar, avionom JAT-a koji poleće u 10 i 50 sa aerodroma Schönefeld. Istoimena železnička stanica u Berlinu nije daleko od aerodroma, a na kojem god peronu da je čovek sišao iz voza, čim se niz stepenice obre u prolazu ispod koloseka, na tlu mu put pokazuju belo ofarbani aviončići u nizu jedan za drugim kao strelice sve do izlaza — gde ga na svakih desetak minuta čeka aerodromski autobus. Mada vožnja jedva nekoliko minuta, na šest ispod nule i s koferom u ruci čoveku još kako dobro dođe. A aerodrom prostran i u njemu toplo, gotovo da se oznojiš dok uz stepenice uzneseš stvari, prvi sprat je otprema i poletanje. E, tako, spustih kofer, pa odhuknuh. Gde li je predaja prtljaga, gde čekiranje? Osvrnuh se, da li na kraju hola — sve sami natpisi, firme, obaveštenja, table. I jedva učinih kojih desetak koračaja, kad se stvori jedan policajac pokraj mene, opasač, pištolj, čak i automatska puška o ramenu.

— Entschuldigung, — obraća se baš meni — ist es dort Ihr Kofer? — pokazivao je rukom.

Ja se osvrnem. Da, moj je, kažem i u trenutku shvatam. Čovek kontroliše da nisam ostavio bombu, pa krenuo da se udaljim. Vi izvinite, kažem, te se vraćam i uzimam kofer. Nije baš lak, dok obilazim natpise težak mi je u ruci, ali se osećam bezbedno. Zar je inače jedan avion oboren diverzijom, ma i otmičarima-samoubicama! Pilotu metak u glavu, pa tras u oblakoder, ma dovoljan je i nož pod grlom kad fanatik tako hoće! Ispunjen spokojstvom uprkos takvim razmišljanjima predajem kofer bez problema. Znate već kako, samolepivim papirom oko drške broj leta, broj prtljaga, tebi priznanica, pa kofer pokretnom trakom na jednu stranu da se pre utovara kontroliše raznoraznim detektorima, a ti na drugu stranu. U ruci mi je još samo platnena torba, daleko manjih dimenzija od propisanih 20 + 40 + 55 cm. Međutim, na kontroli putnika nešto me dugo rentgenskom sondom proveravaju. Torba već na traci prošla, a meni, bitte, Hände weg, pa me nešto dugo snimaju tom sondom svuda po telu, ako, ako, samo vi radite svoj posao! I taman kad sam pomislio da sam prošao, taj kontrolor sa sondom će meni, bitte, noch einmal! Pa dobro, i ja molim, dobro, još jednom, pa se vraćam da ponovo prođem kroz rentgen-prolaz, a jedna službenica vraća i onu moju torbu, i ona još jednom. Ja postajem radoznao.

— Bin ich etwas verdächtig? — pitam sa osmehom.

I njoj osmeh na licu, ali ne kaže da nisam sumnjiv, nego opet bitte, bitte, i torba je ponovo prošla kroz rentgen, ali sad da je otvorim, pa stvar po stvar pod sondu. I zamislite šta su mi našli, kakva preciznost, kakva uspokojavajuća preciznost! Među raznoraznim usputnim prospektima, toalet‑maramicama i kesama sa voćem i hranom, jedan maleni platneni neseser i u njemu među tabletama vitamina C (preventiva protiv gripa) i andola (dobro dođe kod prehlade) — jedan maleni perorez, baš takav što samo pero reže, u kutiju šibice da stane, ama bukvalno tako. Njime sam kod kuće rezao razne grafitne olovke u boji za različita podvlačenja u knjigama, a na putu još samo delio uveče tablete andola na četvrtinke ¾ čim čovek pređe četrdesetu, kažu, te male doze su preventiva protiv visokog krvnog pritiska.

   Sie wissen schon Vorschriften, nicht wahr? — kaže mi žena.

Ama naravno da znam propise, izvinjavam se. Uz samu avionsku kartu, sećam se, dobio sam ih još u Beogradu crno na belo: sa sobom se u avion ne može uneti ništa što bi moglo da posluži kao makar i sofisticirano oružje, niti pribor za jelo, niti šivaće ili ikakve igle, palice, alati — inače se oduzimaju.

— Das ist aber Kleinigkeit, die Erinnerung von Vater — kažem.

Žena ćuti, ne kaže da to nije malenkost, ne kaže da je svejedno što je uspomena od oca — ali ja i sâm razumem da ne mogu dalje. Svojom zaboravnošću napravio sam problem, skoro čitav zastoj, još jednom se izvinjavam. Međutim, šta sad, od uspomene mi se nikako ne rastaje?! Tu i žena-kontrolor sleže ramenima, propisi se, naravno, moraju poštovati.

— Haben Sie vielleicht eine Möglichkeit, es separat zu packen und an Gepäcksempfang auch zu űbergeben? — kaže mi onda.

Naravno, naravno da tu mogućnost imam, ama mora je biti, snaći ću se već, danke, vielen Dank, zahvaljujem se, pa odstupam te natrag ponovo ka šalteru za prijem prtljaga. Međutim, kako sad taj nožić posebno upakovati, kako? U svojoj platnenoj torbi, da, pronalazim i jedan platneni smotuljak, srećom to je rezervna torba. Razvijem je, pa u nju nožić, smešno, čitava pijačna torba a u njoj samo nožić. Onda je opet smotam, smotuljak obavijem drškama‑naramenicama, pa njih potom čvrsto vežem u čvor — u propisima nigde nisam naišao da se navodi najmanja dozvoljena dimenzija prtljaga. Da, saslušavši moje objašnjenje tek jedva s jednim osmehom, službenica smotuljak prima bez primedbi. Kroz jednu dršku što kao petlja strči provlači samolepivu papir-traku, broj leta, broj prtljaga — meni kupon‑priznanica i osmeh, glückliche Reise!

Zbog ipak lepog razrešenja slučaja s nožićem zadovoljstvo me drži još i u avionu. Stjuardesa služi užinu na laganom plavom plastičnom poslužavničiću, žljebasti ispusti poduž kao ukras i drške.

— Mogu li, molim Vas, — pitam je objašnjavajući kakvu sam zanimljivu epizodu sa srećnim ishodom imao — mogu li da ga zadržim za uspomenu?

— Naravno — klimne mi ona glavom.

Pa zar su više ikakva iznenađenja moguća!?

Na deset hiljada metara visine — dole, tu i tamo ispod penastog tepiha od oblačića,  putevi kao devojački širit-gajtani, kuće i selca kao dečije slagalice — osećao sam se spokojno i sirugno da sigurniji nisam mogao biti ni na zemlji, ni u vlastitom krevetu.

Ukratko, put protekao u najboljem redu, još samo sad na aerodromu da sačekam prtljag. Kružno pokretne trake i na njima već prvi koferi i stvari, jedna traka, druga, treća, ovde let iz Amsterdama, tamo dalje, tamo, međutim, ne vidim nikakav natpis. Svejedno, lako ću, tà ovde sam kod kuće, primičem se, obilazim, gledam, ne, nema nikakvog natpisa, tu gde bi ga trebalo biti kao na onoj tabli tamo — nema ga, ni kod ove ni kod one trake. I dabome da mi to ne kvari zadovoljstvo (prepoznao sam putnike pa gde oni čekaju tu i ja), nego mi, naprotiv, i ovo uliva sigurnost. Shvatam: ukoliko se na aerodromina u tuđini uvek pomalo osećam izgubljenim, to nije zato što mi možda manjka znanje jezika, nego, eto, nije ni lako među tolikim šarenilom od prolaza i natpisa, pronaći pravi, pogotovu kad ga možda i nema! No, evo već i mog kofera. A za maleni smotuljak s nožićem moraću pažljivije da zagledam među prtljagom u promaku. Kad se stvari prorede — jedan po jedan putnik uzima svako stvoju i odlazi — kad se prorede, lako ću ga uočiti. Ne, još ga nema. Očito, kasnije su ga istovarili, pa naravno, kao što je meni u toj gužvi teško da ga uočim, tako i aerodromskim radnicima kad bace pogled u tovarni prostor avinona — čekam, dakle, strpljivo, možda su ga zapazili tek na kraju. Ne, nema ga — traka već drugi krug zvrji prazna. O, bože, treba im reći da pogledaju bolje! Na toj tabli na zidu, postrance baš od pokretne trake, natpis: IZGUBLJENE‑NAĐENE STVARI. Ispod nje uniformisani čovek,  bela košulja, plava kravata, plave pantalone. Može li se, pitam ga, kazati nekako istovarivačima da bolje pogledaju u prtljažni prostor aviona — lako mi je na srpskom da objasnim i pitam, lako je i njemu da odgovori — bez šefovice, kaže, ne može nikome ništa da kaže — i ja primetih usput (sad već drugi problem slutim) da se oseća na alkohol. Ozbiljan čovek, službeno na službenom mestu, trezven, trezveno me i upućuje na šalter, tu se, kaže, prave zapisnici za izgubljene stvari.

   Molim vas, — kažem sad na šalteru — upućen sam da napravimo zapisnik mada verovatno treba samo pažljivije pogledati...

   O čemu se radi?

Ja kažem.

— A nožić, to je zabranjeno, to se oduzima!

I problem je rešen pre no što si i kazao tačno šta i kako.

   To možda Srbi oduzimaju, Nemci ne, sad sam doleteo iz Berlina!

Da, žena se zaista trže, pogleda me pažljivije, sad tek kao da hoće da me čuje!

— Žao mi je što to moradoh da kažem, Srbin sam inače. Ali u interesu je i Vašem da se bolje pogleda, da iz bezbednosnih razloga u prtljažniku ništa ne ostane, da ne izaziva zabunu...

— Ma to u Berlinu nije ni utovareno!

Ja je gledam.

   Je l' imate broj? — pita me.

   Kako ne bih imao! Kažem Vam, propisno predato mada naknadno. Izvolite, ovaj broj je za kofer, a ovo je za taj smotuljak.

I tako ipak dobih zapisnik. Ako smotuljak nađu javiće mi, a ja sâm mogu da se interesujem na taj i taj telefon. Na kompjterski iskucanom papirić-zapisniku čak mi je predusretljivo podvukla i telefon i broj zapisnika na koji da se pozovem.

Pa lepo.

Ali stigavši kući još uvek sam razmišljao. Da li ja možda istupam isuviše zahtevno, možda ponešto i napadno? Pa se ljudi zbog toga i instiktivno osete isprovociranim, šta li, možda čak ugroženim? Te brže-bolje da se brane, što pre čak i na radikalan način: ne čuti, odbiti, oduzeti, okrenuti leđa! Tu sâm problem-problemčić o kome je reč kao da više i nije važan, zar ćemo još i njime da se bavimo, zar ćemo to da slušamo kod onolikih pravih, stani-pani problema!? Mi koji još kako umemo da branimo i sebe i svoje dostojanstvo, nego šta! Tà vidite šta se sve u svetu dešava, bombaški napadi i klanja, malo, malo pa avion padne!

Ako je tako, još jednom se izvinjavam ¾ ja nikada nisam ni rekao da je drukčije i da nije moja greška, jeste, moja je. Taman posla da propise ne poštujem, kamoli da mi na pamet padne da ikome pretim, nekmoli tek nožem, ma ni nožićem! Nego prosto zaboravnost, slučaj, molim, ako možete, pomozite da uspomenu od oca nekako ipak sačuvam! Zašto da to u Berlinu bolje razumeju nego u Beogradu!? Zašto!? Tà let je već srećno okončan, nije bilo nikakve ni otmice ni pretnje!

Prokletstvo revolucionarne logike, ili čega već ne i kako? Da kad bilo šta na bilo kom šalteru pitaš, zamoliš ma šta što bilo kako odudara od uobičajenog, tj. od propisanog, devedeset posto dobiješ odgovor „Ne može!“ ¾ a da nisi čestito ni saslušan!!  Kao da je sve drugo zabranjeno! Kao da u svemu drugom nešto krijući smišljaš i podvaljuješ! Kako je moguće da kad potrčiš za gradskim autobusom — još jedan primer — tek kad si ušao i krenuo, shvatiš da on vozi u pogrešnom pravcu?! Pa majstore, pitaš vozača, zar ovo nije broj taj i taj? Nije, kaže kratko, kaže jedva. Kako nije, pa piše da jeste!? Gde piše, ah, kod vrata! Napred piše tačan broj! Uostalom, zna se koja je linija ovde!

Naravno, vozač te jedva i vidi jer mora da gleda kuda vozi.

Ali zašto i uopšte ne videti ljude, obraćati im se jedva i kao usput, kao da se vazda nešto drugo podrazumeva i zna, i veće i značajnije i preče, Partija, Vođa, Bog‑otac, šta li, Svetlija budućnost, Slavna prošlost, što god, pa je važnije nametnuti se ili odbraniti, oteti ili ne dati, prebiti, ubiti, šta li?! Ili makar na sve to ne hajati pa terati po svome!?

Ne ubij, ne ukradi, LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA, zar je to tek samo biblijska propoved  religioznih zanesenjaka nad svetim knjigama, zar to nije iskustvo, tekovina i preporuka celokupne civilizacije baš zato što ljudska civilizacija nikada nije oskudevala u ratovima i nasilju, u fanatizmu i zabludama ¾ koji i danas traju?! Poštuj oca i majku, POŠTUJ DETE SVOJE I NE NAVEDI GA NA ZLO! Civilizacija valjda zato i jeste civilizacija što uprkos svemu istrajava i napreduje, eto, doleteh iz sveta za samo sat i po, dok su se i najveći carevi na tom putu u kočijama truckali danima!

Kome to odgovara da javne službe ¾ jedan dalji  primer ¾ za pretnju smrću ne gone po službenoj dužnosti, sem ako nije s pištoljem u ruci? Ah, laka telesna povreda, zaboravite, savetovao me inače dobronamerni policajac. A motiv, a očigledan motiv? NE POŽELI TUĐE, i to je zapisano. Ovako ¾ kao da je reč o tek nekoj kafanskoj raspravi!

Kome to odgovara?

Meni sigurno ne — niti mojoj kćeri. Živi u Nemačkoj, u Drezdenu, a na moju opasku da bih voleo da se sad s mužem (a ni njemu Nemačka nije domovina) vrati u Beograd, tà tu je nasledila deo čitave kuće, stan od moga strica, odgovorila je da je to samo trošak. I sudski i advokatski, a i dalje ništa. Neće čovek da iseli, neće da otkupi, neće po stvarnoj ceni, hoće po društvenoj, šta s tom malenkošću da počneš? U SRBIJI I DALJE NE POSTOJI PRAVO VLASNIKA. A da se građanin ne odazove sudskom pozivu, na primer, to je ovde nezamislivo. Da provali u zajedničku vešernicu, kako joj pričam, pa da ne poštuje niti opštinska rešenja niti sudsku presudu, pa to nema nigde na svetu! ¾ Samo se džabe iznerviram kad tamo odem ¾ i ja osetih bol i ganutost jer već i dok je ovo govorila, bila je vidno uzbuđena.

(Iz neobjavljenog rukopisa DANI DRUGI)

Natrag

Vraćanje na početak