POREZ

Pričao mi je niko drugi nego rođeni stric. Njegov direktor otputovao u inostranstvo, zajedno sa svitom potrošio grdne pare i pri povratku kupio jednu osovinu. — Projektujte mi sad lokomotivu po ovoj osovini — dao je nalog stricu i time opravdao svoj put i trošak.

Ne znam što mi je to pričao, prosto sam došao da se pohvalim svojim prvim desetkama. Kad on opet:

— Jesi li probao da igraš fudbal?

— Ne, otkud ti to?

— A da voziš taksi? Tu si sopstveni gosa, ja kupim kola. Zašto baš da studiraš? Baš elektrotehniku?

A kad sam onako briljantno diplomirao i bio u stanju da prilježno i s oduševljenjem prionem i protumačim, dotad jedino ja u fabrici, one složene ruske šeme inače tek samo precrtane — uostalom, jedino ja sam i smatrao da pre montaže šemu treba do kraja protumačiti — zavrteo je sumnjičavo glavom:

— Ti si tako dobar inžinjer da ti je Jugoslavija mala!

— Kako?

— Nećeš biti iskorišćen.

— Zašto?

— I pre rata bilo je onih koji su živeli na račun toga što su vikali „Živeo kralj!“, ali ovo sada do belog usijanja viču „Živeo Tito, živela Partija!“.

Nisam ga baš do kraja razumeo, voleo je, eto, u zagonetkama i paradoksima da priča, umeo je i glavu da prikloni a da to i ne primeti, tim više se pred strinom prsio a da ni to ne vidi. Uostalom, u to vreme već je motrio koji mu paragraf i koji prosek više odgovara i kako što bolje da ode u penziju.

Zoran K, međutim, bio je neposredan: — Ne isplati se biti ozbiljan inžinjer. Bolje prolazi pomoću štapa i kanapa.

— Kako to?

— Takva je direktiva.

— Eh?

On, na primer. Dao mu direktor nalog da prouči mogućnost nekog projekta, dizalice, ili su krečane bile u pitanju. On prouči i izvesti: tako ne može. Direktor, međutim, de, neka to još bolje pogleda, drugovi su rekli. Zoran pogleda — to je i danas odgovoran i čovek i radnik, samo na zanimljiv način apatičan — opet vidi ono svoje: ne može. Ali i direktor uporan, planovi su značajni, nije Zoran jedini u fabrici, takve stvari se i ne mogu bez stručnog kolegijuma, pa i na zbor radnih ljudi ako treba. Dobro. Zoran pripremi referat, referiše. Ozbiljan referat, pa i direktor ozbiljno sluša, dabome, i on je neki inžinjer. — Hm — kaže potom. — A jesi li ti, kolega, uračunao faktor snage fi? — kaže strogo. I eto, kolega Zoran nije uračunao. Iskreno i kaže: — Nisam — i trenutno ne može da vidi, računi su složeni i obimni, ne može da vidi kakve veze ima taj faktor. I to da ne može da vidi, da je zbunjen, i drugi vide. Svejedno što je Zoran još iste večeri seo i s olovkom u ruci na miru čovek video da faktor snage φ nema nikakve veze, ni Sinφ ni Cosφ da je za tu svrhu mogao da posluži i bilo koji drugi faktor koga bi se direktor slučajno setio. Zoran je, takoreći, politički poražen, nadglasan, plan je usvojen kako su drugovi rekli. Naći će se već neki inžinjer koji će i takav projekat skrpiti, za bolju platu i obećani stan — što gori inžinjer, to bolji saradnik.

................

Iako smo u to vreme stanovali takoreći u centru, kod Kalenić-pijace, gde su u okolini smeštene mnoge škole i sam tehnički fakultet, bilo je teško živeti od časova, ma baš i od časova matematike. Teško i neizvesno. Ali je bilo zanimljivo i jasno. Sretao sam razne ljude.............

Ali jednoga dana dolazi ne samo otac i ne samo majka, nego valjda i otac i majka, i sa puno pažnje počnu se raspitivati o časovima, oboje sa aktn-tašnama. Ja kažem kolika je cena za osnovce, kolika za srednjoškolce, kolika opet za studente. — A koji je razred Vaše dete?

— Moj sin je četvrti osnovne — kaže čovek i toliko svemu ovome pridaje pažnje da se kao čak sprema da pribeleži šta. Žena mi, međutim, klimne glavom i osmehne se. — Ti ćeš — kaže čoveku i opet klimne glavom. — Imate li mnogo đaka? — pita onda mene.

— Pa, kako kad. U svakom slučaju, imam iskustva. Bićete zadovoljni.

— Znači, dobro zarađujete? — pita ona opet.

Ja je pogledam. Stoji onako u zimskom kaputu, čak sa šalom oko vrata, dugačkim, širokim, popravlja ga i gura preko ramena.

— Izvolite sesti, raskomotite se! — obratim se i čoveku. Ima raznih ljudi, neko usput poželi malo i da proćaska. — Pa, ide nekako — kažem. — Zaradim ponešto.

— Koliko?

I čovek stavio neki formular na sto, hoće da piše.

— Ne razumem.

Njih dvoje se zgledaše.

— Mi smo iz opštine. Inspektori. Jeste li prijavili porez?

(Fragmenti iz istoimene priče)

Vraćanje na početak