PAPIRIĆ

Istog dana, vraćajući se kući s posla, još iz daleka na staklenim ulaznim vratima primetih neku objavu, neki oglas. Ja ih obično po hodnicima i oglasnim tablama ne primećujem. Ali ovo kao da čoveka vuče za rukav. Još iz daleka lebdi u vazduhu belina papira, a to pada u oči, to krupnim slovima: OPRAVKA. Osim toga, to je bilo tu, takoreći pred nosom, čovek je taj tekst gotovo morao da dodirne rukom dok je posezao da odgurne vrata. OPRAVKA. Još jedan grabež za pare, pomislih i htedoh da prođem, kad mi se učini kao da ispod toga piše: ...svih vrsta električnih uređaja... Oho, neki kolega ciganči! Zastadoh pa se vratih korak unazad. Da: ...električnih uređaja, radioaparata, televizora. Upitati... za diplomiranog elektroinžinjera... Oho, baš inžinjer!... u Petici... Gospode! Neverovatno! Pustih vrata, ona se opet pritvoriše zajedno s oglasom. Onda čitam slovo po slovo: četrnaesti sprat, kod Vasilija Simonovića. Stojim neko vreme tako, stojim, buljim u papir, a onda mi odjednom dođe da ga iskidam i pocepam. Lupih snažno nogom u metalno postolje vrata. Ona poskočiše, oglas kao da zatitra. Ja utrčah unutra. Odbacim tašnu na krevet, a u ruci grčevito stežem svežanj ključeva. Zatim užurbano otključavam plakar pa prevrćem po odelu i košuljama koji vise. Iz unutrašnjeg džepa jednog starog sakoa vadim novac. Brojim: pet, deset, petnaest, dvadeset. Zastanem. Onda brzo uzimam još jednu petohiljadarku. Valjda će biti dosta, pomislim i vraćam ostatak novca natrag. Dvadesetpet hiljada strpam u džep i istrčim napolje.

Na Pavlovim vratima zvonim nestrpljivo dva puta, pa još dva puta. Čujem da neko iznutra lagano barata ključevima, otključava. Vrata se otvaraju. — O, ti si! Zdravo! — smeši mi se Pavle.

— Pavle, koliko ti treba? — pitam zadihano.

On me začuđeno gleda.

— Koliko ti novaca treba na zajam? — opet pitam.

Pavle se nasmeja. — Uđi! — kaže mi. — Izvoli, uđi!

Ulazimo u Pavlovu sobu.

— Ja tek što sam stigao! — kaže mirno Pavle, dohvata mantil sa stolice i stavlja ga u orman. Zatim uzima pismo sa stočića, okreće mu poleđinu, pa mi kaže: — Od sestre je.

Ja ćutim.

Pavle me gleda, pa će prirodno: — Ne treba mi, burazeru, nikakav zajam. Hvala ti, hvala! — smeši mi se.

— Ja, ovaj...

— Ti zbog oglasa! — opet će mirno Pavle pa se ponovo osmehuje. — Tek što sam ih polepio. Šta ćeš, mora se! — širi ruke. — Ali ne treba mi ništa! — dodaje ozbiljno i klima glavom.

— Ja, ako treba...

— Znam! — prekida me blago Pavle. — Hvala! — kaže lagano. — Sedi!

Ja sednem.

On onako stojeći prevrće ono pismo u rukama, pa ga otvara. Čita ga.

— Sestra mi živi u Sarajevu. Muž, dvoje dece i njegova majka, a jedna plata! — kaže mi, ne dižući pogled s pisma, da mi kao domaćin pokaže kako moje prisustvo nije zaboravio. — Sestra mi još studira, znaš? — pogleda me.

Ja klimnem glavom.

Onda Pavle završava stranicu, pa razvija pismo. Iznutra ispade i zaleprša po vazduhu neki papirić. Pavle ga dohvati s poda. Zagleda ga, čita. Zatim me pogleda, pa mi ga ćutke pruži. Na njemu je krupnim, neravnomernim, nepravilnim štampanim slovima, olovkom, bilo ispisano samo ovo:

Ja pročitam, gledam i ne mogu da odvojim pogled od papira. On mi podrhtava u ruci. Kriva slova titraju, a ipak ostaju mrtva, nema. I niko ih ne mora videti, to znam. Čak ni ova slova! Počeše da se magle. Oči mi zasuziše.

— Stariji. Puni pet godina! — čujem Pavlov glas.

Ja skočih sa stolice pa se okrenuh prozoru. Trepćem, trepćem, s mukom zadržavam suze. E, Cecele, Cecele, pomislim i hteo bih da progutam suze. U džepu rukom grčevito stežem novac.

Tišina.

I tako neko vreme ćutimo.

Onda se ja polako okrećem. Pavle jednako stoji na istome mestu. Ozbiljan je, sa nekim tvrdim izrazom na licu, ali bez i najmanjeg pokreta, skamenjenim. Ja sa strepnjom očekujem šta će učiniti, šta će reći. Širom sam otvorio oči, sav sam se pretvorio u iščekivanje i strepnju. Pavle još neko vreme ćuti, jednako onako tvrdo, skamenjeno, dok napokon rapavim glasom reče:

— Ipak mi daj deset hiljada! — a ni jedna mu crta na licu ne mrdnu.

Ja odahnuh. Nasmejem se. Skoro da viknem od radosti, pa mu brzo dajem dve petohiljadarke.

Iza, na širokom prozoru, ogromno plavetnilo neba bez mere i kraja. Tek sasvim negde dole, u ponoru, vrvio je život, izbijali su, mimoilazili se, i opet nestajali ljudi, nečujno i tiho kao tajne.

(Iz glave XI romana PRVI DANI)

Kroz socijalizam do rata

Vraćanje na početak