Piše poeziju i lirsku prozu.
Objavljivala je u mnogim časopisima i u novinama kod nas i u
inostranstvu. Zastupljena je u nekoliko zbornika književnih klubova Beograda
i Srbije. Objavila je knjige U OBLACIMA DUŠE, 1992. (pesme); OTKOPČANO NEBO,
1993. (pesme i lirska proza); OMAGLJENE TAJNE, 1994. (lirska proza);
RAZGOVOR S DRAGULJIMA, 1994.
(maštovite realne priče); IMENIK U ZENICAMA, 1996. (pesme);
ZAPIS ČUVARA
MISLI, 2000. (istorijsko-filozofski roman) i VREME SADAŠNJE, 2001. (neobične filozofske
priče).
NAJLEPŠA KNJIGA
GRIGORIJA DIJAKA
Točkovi grizu
asfalt. Sedim na sedištu iza vozača. Uvek kupujem kartu za sedište br.
1. Volim da gledam, pratim put.
— Put se
rastegao — prokomentarisao je gospodin koji je sedeo na sedištu pored
mene.
Nisam osetila
potrebu da bilo šta odgovorim. Gledala sam kroz prozor, nastavljajući
prekinutu misao.
—
Putovanja su sada drugačija
—
nastavio je. —
Nekada dani, godine. Od mesta do mesta polako. Spavam ispod sena. Jedem
šta dobijem ili ponesem. Prašina. Nepregledna zemlja. A samo crkva,
manastir, dve, tri kuće... i ništa.
Prekinula sam
misli i počela pažljivo da slušam, uzdržavajući se komentara ili
pitanja.
—
E, onda je bilo i dobrih dana. Radim, toplo, sit. Sklonjen od kiše,
vetra, obuven, obučen, a radim. Putnički štap sklonim u ugao, do novog
puta. Ponekad oči bole, bole. Stavljam hladne krpe. Ne primaju san. Od
bola ne sanjaju. Samo sveće, mirišljave, voštane, trepere cele noći u
ZENICAMA.
—
Izvinite, kad ćemo stići?...
Nije mi dozvolio
da završim rečenicu.
—
Znate, ona knjiga, jutros ste joj se divili. Gledao sam vas. Niste hteli
da je pustite iz ruku. Kaluđer vam je skoro otrgao. E, da znate, ja bih
je mnogo bolje uradio. Kako sam ja to radio! Svaka reč, iluminacija,
inicijal, slovo. Koliko dana rada! Volite knjige, stare? Znate ih. I
juče sam gledao kako ih prelistavate, molite da vam dopuste da ih dobro
pogledate, osetite. Činilo mi se da se samo zbog vas zadržavamo duže
nego što je predviđeno. Milujete pergament, gledate reči i slike,
prepoznajete Oktoihe, Misale, Aprakose, Četvorojevanđelja, Službe,
Kanone, Akatiste... Koja vam se najviše sviđa, koja ima najveću
vrednost?
Morala sam da
odgovorim na pitanje čoveka koji puno zna. Iznenađena, zbunjena bolje
reći, nisam mogla odmah da se setim, koja bi to knjiga mogla da bude.
Ipak na pamet mi je pao davno viđen rukopis Miroslavljevog jevanđelja.
Rekla sam da je to jedna možda i najlepše urađena knjiga.
—
Najlepša je, u pravu ste. Tako se rade knjige. Ja sam je radio.
—
Okrenuo se prema meni, nasmejao. U očima su MI sijale dve žeravice, u
OČIMA GLIGORIJA DIJAKA...
Natrag |
GLAD
Reči varljive
nesite
iznutra me jedu
grizu gde
najviše
bola niče
naviru u neredu
u zagonetne
priče
Reči varljive
nesite
rađaju se
u grlu
bez zaštite
Natrag |
ZAPIS ZAPISIVAČA
Beše samo prazan
prostor i Tvorac i Enoh*
zapisivač. Tvorac odluči da daruje život Planeti: bezobličnu masu
jagodicama prstiju dovede do savršenstva, proli vodu, otravi polja,
poseja semenje, isklesa planine, useče korita reka, jezera i mora, po
nebu razbaca zvezde, upali Sunce, razmeđi dan i noć, godišnja doba,
oblikova životinje i sačini čoveka
— Adama.
Enoh na safir
zapisa sve tajne stvaranja, a Tvorac po anđelima Samuelu i Razielu posla
čoveku knjigu da je čita, uči i tumači. Na Planeti se sretoše anđeo i
čovek. I dok je Raziel davao knjigu Adamu, napravi nespretan pokret i
safir se pred čovekovim nogama razbi u bezbroj kristala.
Anđeli se
vratiše na nebo, čovek ostade na zemlji, kažnjeni svako zbog svoje
nespretnosti; da se više nikada ne srenu i da tajna ostane tajna. Do
danas čovek traga, a anđeli mu samo ponekad stidljivo došapnu poruke u
snove, od kojih posle buđenja pokuša da sačini zapis. Ali, po pravilu,
na samom kraju, primeti da nedostaje komadić koji rešava tajnu. Već
hiljadama godina svaki neuspeh čoveka sliči sudbini Enohove knjige.
Od postanka
čovek je kažnjen da jagodicama prstiju oblikuje misli što kao znak,
slovo, kapnu na različite materijale, ubeđen da će doći do Enohove
tajne. Obećava sebi da će, kada jagodicom prsta skloni umor sa vida,
sklopi kristale, progledati saznanje i oglasiti pobedu. Pisanje je
tajna, velika kao Planeta, kao život koji teče samo ka ušću i u talasima
odnosi nadu napojenu na izvorištu znanja. Knjiga će progovoriti,
progledati, overena samo jedinsvenim pečatom svakog čoveka
—
jagodicom prsta. Jer misao se
može prisvojiti, duša obmanuti, lik promeniti, dok šara sa jagodice
prsta ostaje ista a različita, tajnovita a prepoznatljiva kod svakog
čoveka posebno. Tako je odlučio neko poučen sudbinom Enohove knjige,
kada je (bez obzira na veru, boju kože, pol, mesto rođenja) dao pečat,
osobenost, čoveku da ga nosi od rođenja do smrti.
Zrnca kristala
Enohove tajne se polako slažu, a čovek očekuje da neko skine kaznu i
dozvoli da jagodicama prstiju oblikuje delo nalik safirnoj knjizi...
... Beše Tvorac
koji stvori svet i Enoh koji sve to zapisa.
*
ENOH (ENOŠ) — hebrejsko
polubožanstvo poznato iz apokrifnih zapisa zbog čega je nepriznato u
Bibliji gde se pominje samo kao jedan od patrijarha: „I Enoh je hodao s
Bogom, potom isčeznu. Bog ga uze.“ (Stari zavet: Postanje, 5:22,24). Po
apokrifnim predanjima bio je na nebu pre postanja, učestvovao s Bogom u
stvaranju sveta i zapisao sve tajne
—
„Knjiga o Enohu“. Poslat je na
zemlju gde je izumeo pismo, matematiku i astronomiju, a Tvorac ga je
vratio na nebo i preobrazio u anđela.
Natrag |
JEDAN DAN GOSPODINA N. N.
Gospodin N. N.
je tog jutra pogledao po sobi. Dolaskom sunčevih zraka je konstatovao da
su prozori prljavi. Zaključio da tepih treba temeljno očistiti. Od
končića, mrva i mrlja, boje i šare nisu mogle da se raspoznaju. Zidovi
sobe su bili žućkasto-sivi, a sećao se blještave beline tek okrečenog
stana. Iz ugla, sa tavanice, zapazio je gospodin N. N., spuštao se na
tankoj niti veliki, crni pauk.
Fotelje su bile
prazne. Sam je u sobi. Telefon je ćutao. Zvono na ulaznim vratima
takođe.
Gospodin N. N.
je poželeo da se neko javi, dođe. Počeo je da se oseća usamljeno, a
iznad svega mu je bilo dosadno.
Podne je već
obasjavalo sobu. Sat je ravnomerno otkucavao minute, skazaljke sporo
promicale preko brojeva odnoseći dan u nepovrat.
Vreme sporo
prolazi usamljenima, pomislio je gospodin N. N. Pauk se već spustio do
pola zida, i još uvek neumorno pleo nit brzim pokretima svojih sićušnih
udova. Gospodin N. N. je hteo da mu zahvali za druženje, ali nije mogao
da pronađe način kojim bi to iskazao.
Već na ivici
očaja od usamljenosti, gospodin N. N. je po ko zna koji put tog dana
zaželeo da neko uđe u sobu.
Ruka sumraka je
počela da spušta tamne roletne. Gospodin N. N. se uplašio. Ostaće sam u
mraku. Hoće li iko da upali svetlo? Hoće li neko da ovori vrata, da
progovori?
Naprežući oči
uspeo je da vidi samo pauka kako na svojoj niti lebdi iznad činije za
voće, koja je iznenađujuće prazna stajala na komodi, svom uobičajenom
mestu.
Mrak.
GOSPODIN N. N.
više nije mogao da vidi prljave prozore, fleke po tepihu, prazne
fotelje, sat, pauka i činiju za voće. Nestao je u tami kao i sve stvari
u sobi, ON, URAMLJENI PORTRET, rađen u ulju, neke davne godine, i okačen
na zid, pored ostalih slika, da ukrašava sobu glasova, svetlosti...
Užasnut, shvatio
je da će mu i sledeći dani proticati isto, dok se vlasnici stana ne
vrate sa godišnjeg odmora.
Natrag |
Vraćanje na početak |
Vraćanje na recenziju |
|