Bosko   
Tomasevic

dr

Boško Tomašević

Za Veru Kureluk koja je u ovom ratu izgubila porodično ognjište. Pitanja o utemeljenju za nju su sada besmislena.

Sam autor, danas, krije se s one strane analitičkih izvedbi prisutnih u ovoj knjizi. U korist novog mira i nove vere u utemeljenje. Sa tom verom biće jednog dana, moguće je, napisana nova knjiga koja će svojim novim pitanjima o utemeljenju unutar „kritičke teorije sveta kao poezije i obećanja“ pokušati da sačuva uspomenu na rođenje pesništva i filozofije.

Autor

Nansi, juna 1995.

(Posveta u knjizi BESKONAČNA ZAMENA)

BIO-BIBLIORGAFSKA BELEŠKA

Književni teoretičar i pisac, rođen u Bečeju 1947, poslednjih godina živi i stvara u Nansiju, Frajburgu, Beču, Berlinu, Erlangenu i Insbruku, objavljujući knjige i tekstove u brojnim svetskim univerzitetskim centrima. Član je Evropske Akademije nauka, umetnosti i književnosti, Njujorške Akademije nauka, Društva pisaca Francuske, član francuskog PEN centra, saradnik Međunarodnog Instituta za geo­poetička istraživanja (Pariz), Društva za empirijska izučavanja književnosti, kao i međunarodne asocijacije književnih kritičara.

Važniji radovi:

BITNO PESNIŠTVO (1988)

KARTEZIJANSKI ROMAN (1989)

IZ ISKUSTVA BITKA I PEVANJA: Nacrt za jednu ontologiju pesništva (1990)

SAMORAZORNE TEORIJE (1994)

BESKONAČNA ZAMENA. Fundamentalna ontologija kao teorija poezije (1997)

POEZIJA I MIŠLJENJE (1998)

ZAKASNELI IZVEŠTAJ JEDNOJ AKADEMIJI (2000)

Pored radova iz književne teorije i nauke o književnosti piše i poeziju. Knjige pesama:

KARTEZIJANSKI PROLAZ (1989)

ČUVAR VREMENA (1990)

CELAN-ETUDES I DRUGE PESME (1991)

VIDELO ŽIŽKA (1992)

PONAVLJANJE I RAZLIKA (1992)

COOL MEMORIES (1994)

UGARCI (1994)

PREDEO S VITGENŠTAJNOM I DRUGE RUŠEVINE (1995)

PREISPITIVANJE IZVORA (1995)

PLAN POVRATKA (1996)

DRUGA ISTORIJA KNJIŽEVNOSTI (izabrane pesme, 1997)

RAZGOVOR O HAJDEBERGU (1998)

SEZONA BEZ GOSPODA (1998)

ČISTINA I PRISUTNOST (2000)

Većina njegovih pesničkih knjiga objavljena je izvan srpskih kulturnih centara (Nansi, Getingen, Beč, Birmingen, Troaja, Štutgart).

Knjige i radovi prevođeni su mu na francuski, nemački, flamanski i lužički jezik. Živi kao slobodan pisac u Bečeju, Insbruku, Erlangenu, Štutgartu, Beču...

Vraćanje na vrh

Samorazorne teorije

Sadržaj:      

Predgovor

I deo: DOBA KOMENTARA

  1. Esej kao paradigma intertekstualnosti

  2. Književna kritika — jedan fikcionalni sklop?

  3. Zaboraviti žanr

  4. Doba komentara

  5. Razvlašćenje interpretacije

  6. Suvišak tumačenja

  7. Tekst bez senke

  8. Jezik bez gospodara

  9. Preteranost, pitanje metode

  10. Nezavršena analiza

  11. Još jedan tekst

II deo: SAMORAZORNE TEORIJE

  1. Književnost i druge ruševine: obrušavanje književne teorije

  2. Književna teorija kao književni žanr

  3. Beskonačnost književnih teorija

  4. Samorazorne teorije

  5. Višak teorije

  6. Dionis pisac

  7. Kartezijanski subjekt u književnoj teoriji

  8. Pre književne teorije ili postfizika pisanja

  9. Pogovor, posle teorije

Bibliografija

II

KNJIŽEVNA KRITIKA — JEDAN FIKCIONALNI SKLOP?

Jedan posve postmodernistički pristup književno-kritičkoj praksi mogao bi da zamisli pisanje kritike o delu koje ne postoji. U tom smislu kanonski ogledi o teoriji i prirodi književne kritike kakvi su Marsela Prusta Protiv Sent Beva (1906), Albera Tibodea Razmišljanja o kritici (1927), Nortropa Fraja Anatomija kritike (1957), Rolana Barta Kritika i istina, Mari Krigera Posle nove kritike (1962) ili ogled Frenka Lentrikije s istim naslovom objaljen 1980, pripadali bi arhajskom dobu razumevanja književno­kritičkog zanata. Savremena književno­kritička praksa podrazumeva, ili bi mogla da podrazumeva — namerno ostavljamo otvorenim pitanje ove dvostruke, još teško uočljive opcije — da je kritičar taj koji piše osnovni tekst. Sve što u okviru jedne otvorene književne poligrafije postoji pre ili posle toga — nevažno je. Apsolutna literarnost! Ova apsolutna literarnost s predznakom jednog književnog dela koje govori o jednom nepostojećem književnom delu, podrazumeva da postoji izvesno posredovanje između književno­kritičkog govora i onoga čemu se govori, ali relevantni označitelji ne postoje već u trenutku kada se njima operiše. Fikcionalna književna kritika gubi se u Ničemu. Kada bismo tražili čistu kritiku odvojenu od bilo kojeg postojećeg dela, upoznali bismo samo onaj nekonačni bezdan fikcionalnog i, paradoksalno, punu prisutnost književne kritike...

Da bi se došlo do ovakvog razumevanja kritike bilo je neophodno da se raščisti sa jednom vremenski veoma dugom zabludom čija je osnovna suština bila u tome da se slepo verovalo da se književna kritika odnosi na delo i pisca. Izvesno je, međutim, da književna kritika nije nikakvo prelaženje znakova, nikakva funkcija u odnosu na nekakvu drugu funkciju književnog izražavanja, već je upravo sama literarnost, jedno pisanje čije granice ničim nisu određene. Svako književno delo pripada beskrajnom prostoru književnosti i u tim okvirima postojeća podela na književne žanrove samo je jedan očajan balast.

Natrag

V

RAZVLAŠĆENJE INTERPRETACIJE

Novovekovne interpretacije književnog dela izgubile su svaku vidljivu nit sa suštinom svojega predmeta i posvetile se svojoj samodovoljnosti. Ukoliko bismo u kontekstu nameravanog tumačenja bili prinuđeni da navedemo poznato Šlajermaherovo uputstvo po kome nekog spisatelja valja razumeti bolje no što je on samog sebe razumeo, morali bismo poznatom začetniku evropske hermeneutike uputiti nedvosmisleno pitanje: zašto bi i čemu valjalo nekog spisatelja bolje razumeti no što je on svoju nameru, svoju „poruku“ u delu ostvario? Još nedvosmislenije: zašto i čemu interpretacija jednog književnog dela? Prizivajući na ovom mestu za potrebe argumentacije ogleda koji sledi poslednji, deseti stavak iz poznate studije Suzan Sontag Protiv interpretacije, gde se veli da nam je umesto hermenautike potrebna zaljubljenost u umetnost, morali bismo namah da primetimo da takvu zaljubljenost u umetnost danas imamo upravo u takozvanim interpretacijskim delima. Velimo u takozvanim interpretacijskim delima — stoga što u tim slučajevima zapravo nikako ne možemo da govorimo o interpretacijama, već o potpuno samostalnim delima koja za potku svoga imaginacijskog diskursa umesto egzistencije sveta, prirode i čoveka imaju diskurs knjiženog dela. Interpretacijski diskurs jeste diskurs (prvog) književnog dela. Nema znaka jednakosti između interpretacijskog i književnog dela, ali zato postoji znak nezavisnosti. Posledice su: razumevanje takozvanog primarnog dela kao sveta­za­sebe književnog diskursa i, isto tako, razumevanje takozvanog interpretacijskog dela kao sveta savšeno nezavisnog od primarnog dela književnog diskursa.

Natrag

XV

SAMORAZORNE TEORIE

Poreklo i značenje pojma dekonstrukcije leži prevashodno u polju filozofije. Sofisti, Platon, Hegel, Niče, Huserl, Hajdeger, Derida čine samo jedno no, svakako, eminentno jezgro dekonstrukcijske strategije. Tek njeno pozno delovanje iz okrilja misli Žaka Deride i njegovih sledbenika sadrži primenu dekosrukcijskog postupka unutar književno­kritičkog i književno­naučnog epistemološkog polja. Za potrebe onoga što sledi u ovome radu, a da bismo u samo jednom potezu i sasvim svedeno ukazali na filozofijske izvore dekonstrukcijske metode, skrećemo pažnju na Huserlovo predavanje tokom zimskog semestra 1929. godine pod naslovom Osnovni problemi fenomenologije, gde se između ostalog govori da jedna konceptualna iterpretacija bića i njegove strukture nužno sadrži pojam destrukcije, odnosno de­konstrukcije prihvaćenih koncepata bića. Drugim rečima, i gledano sasvim uopšteno, svaka filozofska konstrukcija jeste nužno jedna destrukcija, to jest, de­konstrukcija koja, opet, ni u kom slučaju ne znači negaciju tradicije već sasvim suprotno, pozitivno prisvajanje te tradicije.....

Problem čitatelja i čitanja unutar savremene književno­kritičke misli nastao je onog trenutka kada je Bart ustvrdio da tekst nije niz reči koje objavljuju jedno jedino „teološko“ značenje („poruku“ Autora­Boga), već mnogoprotežni prostor u kojem se meša i sudara mnoštvo različitih pisama, od kojih ni jedno nije izvorno. Tekst je proplet navoda izvučenih iz bezbrojnih središta kulture... Ali postoji jedno mesto gde ova mnogostrukost nalazi svoje žarište, a to je mesto čitatelj, ne autor, kako se do sada smatralo. Čitatelj je prostor u kojem su upisani svi navodi što sačinjavju pisanje.....  Čitatelj je, dakle, graditelj dela.....

Samorazorne teorije, ipak, ne govore ništa drugo do da pisanje egzistira kao jedna strašna (strahna) razlika (différence). Što se u tom polju pisanja našla i književnost samo ukazuje koliko samo pisanje mnogo ne mari za književnost. Između pisara i pisca jedva da postoji razlika. Obojicu, naime, uokvirava čin pisanja. Pisanje, kao i smrt, stavlja znak jednakosti između običnih smrtnika i kraljeva.

Natrag

BELEŠKA UZ BIBLIOGRAFIJU

Naše razumevanje korišćenja bibliografije u jednoj knjizi govori nam između ostalog da bibliografiju valja shvatiti kao žanr književnosti, te da je stoga tako treba i čitati: kao svaki drugi tekst književnosti. Ona postoji kako bi uputila na nova čitanja pod okriljem temelja onog rasporeda koga je predložio autor bibliografije. Bibliografija valja da bude čitana da bi mogla biti primenjena, obezbeđujući nova čitanja. U takvom kontekstu razumevanja uloge bibliografije u našoj knjizi nije bilo neophodno prihvatiti uobičajeno raspoređivanje bibliografskog materijala po abecednom, odnosno azbučnom redu. Takav red uništava sjaj bibliografije kao teksta koga valja čitati te čitanjem, znanjem i umećem produžavati. Bibliografija je štivo sa beskonačno mnogo citatnih umnožavanja originala. Ako je original prvi deo bibliografije, bibliografija je prvi deo originala. Međutekstovna nadovezivanja čine izvestan kategorijalni semiotički krug koga tekst u celini svih svojih relacija obavlja u sklopu pripadne teme o kojoj je u glavnom tekstu reč. Nije nemoguće zamisliti čitaoca na pustom ostrvu sa bibliografijom od nekoliko hiljada jedinica koje bi zamenile stranice romana Don Kihot ili, zašto ne, i samu Bibliju. Bibliograija upućuje na želju da tekstovi budu pročitani i korišćeni za stvaranje novih tekstova. Ona je riznica na rubu predložene strukture glavnoga Teksta. Ostavimo, dakle, bibliografije u neredu koji je, ipak, avaj, nekakav red, i čitajmo ih, poštujući ih kao Tekst.

Ovom bibliografijom predajemo čitaocu u ruke deo o jednoj temi koja nas je u knjizi Beskonačna zamena veoma interesovala.

B. T.

Nansi, februara 1995.

Natrag

Vraćanje na početak

Vraćanje na recenziju