NE RECENZIJA, VEĆ REČ O SNOVIMA I JAVI SVETLANE ĐUROVIĆ ADE, A U KONTEKSTU NAŠE JAVE UOPŠTE

Na danas već tradicionalnom tematskom konkursu Kraljevskog književnog kluba „Karađorđević“ Svetlana Đurović Ada je 1992. dobila nagradnu povelju za pesme „Oda Karađorđu“ i „Molitva Karađorđu“. Iako učestvujem u radu Kluba, pa sam čak nominalno i predsednik žirija pomenutog konkursa, moj neposredni uvid u prispele radove ticao se samo proze. Na pesme gospođe Ade skrenuo mi je pažnju predsednik Kluba Miroslav Kostić, i sam pesnik. Ja sam pak — budući mišljenja da posledice pedesetogodišnjeg klicanja jednom čoveku i jednoj partiji ne mogu biti izlečene nikakvim odama sad drugom čoveku niti molitvama drugoj ideologiji ili religiji, već da je na probi sama sposobnost emancipacije godinama indoktriniranog narodnog duha, tj. sposobnost otrežnjenja i najzad zdravog uživanja u sebi i svome radu, u životu i riziku slobode, a ne u mitovima i prividnoj zaštiti hijerarhijom — ja sam, dakle, klimnuo glavom manje-više ravnodušno i na tome se završilo.

Ali sam se tim više obradovao kada mi je s proleća 1994. gospođa Ada ponudila da pročitam njenu neveliku zbirku pesama SNOVI I JAVA, stihove pisane ne tematski i ne za konkurs, nego kao pokušaj slobodnog, dakle hoćeš-nećeš vlastitog viđenja i sve jave i sebe same u ovome svetu koji je njen, tvoj, naš jedino ako ga svak sopstvenim snovima osmisli. Jer

Hoću da odsanjam

Svoje neodsanjane svetove

Svoje pesme nenapisane

Kuće nesagrađene

Decu neizrođenu.

(Iz pesme „Ne recite mi“).

To, a ne o Titu i Partiji, niti sada o Titićima i Julu,* ne ni o Karađorđu ni ikakvom ja l' vođi ja l' svecu. Iako, dabome,

Moje su sanje…

i

U srcima junaka

Bitkama i svim pobedama

Zalivenim krvlju…

(Iz pesme „Sanje“),

dok

Sedim pored ikone Belog Anđela

I osluškujem jutarnja buđenja.

(Iz pesme br. 1).

Poštovanje istorije i istorijske žrtve, tradicije i svega onoga što nam ona iz tog beskraja kosmosa poručuje, jeste, doduše, samo po sebi doživljaj, podsticajan i na pravi način inspirativan, međutim, tek uz pravu meru. A čovek je mera stvari — davno je rečeno — ne vođa, ni iko bespogovorno u ime ma kakvog (ma kako mistifikovanog) državnog, još manje političkog razloga. Prosto čovek koji je srećan što postoji, što živi, što gleda, što dodiruje sve oko sebe (parafraza iz iste pesme br. 1).

Osnovni utisak

I sama nauka nije apsolutna, rezultat je čovekovog uma, okrenuta je prirodi — i opet čoveku. Kao nešto sad isključivo od čoveka čoveku, mada uza svu zbilju i sveta i čoveka, umetnost je relativna. Kada je reč o pisanoj reči, poezija naročito. Sažeta, sublimisana, računa ona u najvećoj meri na slušaoca, na čitaoca, i u toj relaciji na mnoge okolnosti koje se podrazumevaju ili poizdalje čak nameću — kao nenadni pljusak iz letnjeg neba, kao snaga i udar morskog talasa. I tu sad treba uzdržana daha, ma i u slutnji, svim srcem i umom prodreti do istine, koja je, doduše, mnogoznačna i neodređena kao sam beskraj i sama večnost — a ipak jedna jedina. Kako? Koju čarobnu reč izgovoriti? Kome suncu okrenuti lice? Kakvom mađijom prizor okaditi, duh pripremiti?

Abraka, dabraka — reče vrač i orlovim perom dostojanstveno razveja dim iz lule mira. I svi popadaše ničice pred njim od divljenja i ushićenja.

Sve je, dakle, u igri. I kad se pesma piše ne s leva na desno, nego odozgo nadole, ili slog po slog kao rebus, ili čak bez i jednog slova, samo znaci interpunkcije! Sa televizijskih ekrana gledamo ista lica koja već decenijama puše svoje lule i duvane i dim razvejavaju, bira se ni manje ni više nego najbolja pesnička zbirka — poluvekovna. I opet konj ima osam nogu!** Aplauz, živeli! Čitalac je i dalje prepariran, nikako da se probudi!

Kada je sad reč o stihovima gospođe Svetlane Đurović Ade koji se pod naslovom SNOVI I JAVA nude ovom knjigom javnosti, radujem se što mogu da kažem: moj osnovni utisak je da gospođa Ada ne kadi, ne baca prašinu u oči, već čini ozbiljan pesnički napor, tj. iskreno nastoji oko onoga što je po prirodi stvari i prirodi božjoj, ma i polusvesno, dakle, ili i nesvesno, na srcu najzad svakom čoveku, svakoj ženi „želeći se strasno do iskonske istine“ (iz pesme „Dragom“). Kako se snaći u ovome svetu, ne prosto s kašikom u ruci i s krovom nad glavom, nego u svetu

Gde se nebesa

Svuda uzdižu

I gde se ne razaznaje

Maslinasti sjaj vode

U koju su potopljene

Mlade šume četinara?

(Iz pesme br. 2).

Kako pronaći svoj identitet, otvoriti se svetu i čak ukoreniti u njemu a ipak ostati svoj — kad svak peva svoju „pesmu tužnog galeba“ (iz iste pesme br. 2) i sve pojedinačnosti imaju isti cilj: da ne ostanu samo sopstveni lik, privid u vodi nekog fjorda kao taj odsjaj četinara!

Da, jednom začet i bačen u ovaj svet, čovek i nema drugog izbora nego da mu se nudi i da od njega uzima, da mu se raduje, on a ipak njemu, tj. ja a ipak svemu ostalom — to i jeste čarobno razrešenje čarobne zagonetke. Desi li se da iz tog beskraja iskrsne drugo, baš određeno lice i baš za mene, to je onda pun pogodak, puna pregršt sreće. Pesma „Hajde“ jeste izuzetna ljubavna pesma, jednostavna, šesnaest stihova svega, a sve je tu:

Hajde da se poigramo

Našim licima

I poljupcima utisnemo

Pečate na naše sudbine.

Dodirnuta je najzad sama srž ljudske egzistencije. Eho ljubavne, vrhunac životne radosti osmišljava i najveći napor, bol i sav proliveni znoj: rađanje, stvaranje novog, u svemu starom ovoga puta moga, tvoga, našeg, konačno i zauvek našeg, iako tek početak i neodređeni osnov budućeg, tj. neizvesno i čijeg i čega, tim izvesnije i draže nekoga i nečeg:

Negde se neka

Žena porađa

Rađa novo biće.

Svuda je znoj

Natapa i hrani zemlju

Nići će nova biljka

Sa hranljivim plodom.

(Iz pesme „Vojnička truba“).

I sam plod, dakle, rezultat, i tek samo hrana, početak, sve u svojoj smeni i méni do u večnost, pa ma i ne bilo više mene, tebe ili čak čoveka uopšte:

I kao po nekom tajanstvu

Smenjuju se suton i svetlost

Noć sa danom

Život sa smrću.

(Iz pesme br. 1).

Vrhunac objektivnog! Zar ima veće zbilje i veće jave od toga? A ipak samo

Ja sam lik tvoj u ogledalu.

Ili je to, naprotiv, sve? Jer već sledeći stih glasi:

Ja sam ti u svakom trenu.

(Iz pesme „April 93“).

A onda opet ne ona u njemu, nego on u njoj:

Uvukla sam te

U svoja nedra ljubavi.

(Iz pesme „Sudbina“).

Ko je zapravo u kome? Ko je kome lik, šta je šta? Poslednja dva stiha ove zbirke zato i glase:

Da li je sve samo

San ili možda java?

(Iz pesme „Sanje II“).

Odgovor na ovo pitanje ja nalazim u naslovu zbirke. Snovi, a ne san. Java, a ne jave. Čovek nije na ovome svetu niotkuda. Na jedan ili drugi način tu je on zajedno i sa poslednjom zvezdom na nebu od pamtiveka i zauvek. Nek' svak okuša svoj san, nek' svak dopusti sve ostale snove. Nema veće jave od autentično proživljenog vlastitog sna — vlastitog života. Java će ipak biti jedna — jer nam je kolevka jedna. Jedna je sabirna tačka. Čitav svet!

Sve, ali recenzija nikako

Nakon svih svetskih revolucija i nakon jedne jedine diktature proletarijata, socijalizam nikada više neće značiti ono što je pre pedesetak godina ta reč značila. Uvek će biti potrebna dodatna objašnjenja: ne, na primer, jednopartijski socijalizam niti socijalizam (u ime) proletarijata, socijalizam komunista, nego, recimo, demokratski socijalizam, socijalizam švedskog tipa — kapitalističkog, kakve li ironije! — itd. Samo socijalizam značiće zauvek prosto diktaturu, a samoupravni socijalizam još i zamajavanje jedno i blefiranje.

Isto i recenzija. Nikada više neće značiti samo stručni i sažeti prikaz ili ocenu nekog umetničkog ili naučnog dela, već pre svega skriveni oblik cenzure, i to potpune — a ne jednog pasusa, reči ili rečenice — i bespogovorne — iako neodgovorne. Zanimljivo je da u Prosvetinoj enciklopediji iz 1986. piše: Cenzura — prethodni državni nadzor nad štampom — sve češće se javlja u obliku tzv. autocenzure urednika i samih pisaca. Ta tzv. autocenzura, a protivu svojih kolega po peru i nastojanju — to u enciklopediji ne piše — to je izum i pojava tek u socijalizmu. Nigde u slobodnom svetu nije obavezno na svakom prvom izdanju (ili prevodu) jednoga dela naznačiti imena čak dva recenzenta — pogledajte, obavezno je objaviti imena a ne same recenzije — da Partija (vlast, država) zna ko je odgovoran za mogući idejno-estetski promašaj. Samo tako bilo je moguće da, na primer, Mika Mikić ili Žika Žikić bude recenzent jednom Ivi Andriću, a u Kini pozitivnu recenziju nije dobijao čak ni Lav Tolstoj.*** Svuda u slobodnom svetu sama izdavačka kuća svojim ugledom i materijalnim ulogom jamči najzad čitaocu, a ne vlastima, za svoj izbor, uostalom zato ih i ima raznih: za publicistiku, za naučnu fantastiku, za visokotiražne ljubavne ili špijunske romane, za tzv. ozbiljnu literaturu, za filozofiju, pa i — što da ne? — politički bliskih ovim ili onim krugovima. Ako je novome piscu, a ne svakom novom delu, baš i potrebno posebno predstavljanje, onda se prosto napiše predgovor ili pogovor. U slučaju rata pak, dozvolu ili zabranu izriče zna se ko, a ne urednik ili recenzent čije ime treba objaviti.

Godine 1976. objavio sam svoj ESEJ O BOGU. Pošto se rukopis nigde nije uklopio u izdavački plan a niko od urednika nije mi rekao da je to zato što je esej idejno-estetski sumnjiv, a kamoli moralno-partijski nepodoban — naprotiv, Partija je avangarda sveg napretka i potpune slobode — ja sam svom višegodišnjem trudu dodao i gotov novac, pa sam esej sam objavio. Knjižare, međutim, nisu htele da ga uzmu u prodaju. Zašto?

— Nema dozvolu!

Podneo sam, dakle, molbu Sekretarijatu za kulturu da mi izda potvrdu da knjiga spada u oblast kulture te da se oslobađa poreza na promet. Ne može! Zašto?

— Nemate naznačene recenzente!

— Pa ja jedva čekam šta će štampa o knjizi da kaže! Svu umetničku javnost i javnost uopšte prihvatam za recenzenta!

— Ne može!****

Kada sam 1994. saopštio gospođi Svetlani Đurović Adi svoj osnovni utisak o njenim SNOVIMA I JAVI, uz napomenu da stih, dabome, nije stih samim tim što jednu rečenicu prelomiš u dva reda, nego ako već nema rime, ima posebnog ritma i melodije, koji, tek oni, daju pravu sažetost i oneobičajenost, o čemu bi se uostalom moglo razgovarati i razgovarati bez ikakvih konačnih zaključaka, tj. svak sa svojim jezičkim osećanjem, više ili manje odnegovanim — gospođa Ada je bila zadovoljna. Kada je najzad našla sponzora za štampu, zamolila me da joj budem recenzent. Ne, bio sam kao oparen, to nikako. Pošto svojim mogućim kolegama po peru ni na koji način ne želim da budem cenzor, ni iz sujete niti iz bliskog joj neznanja, izmanipulisanosti, dopali mi se njihovi tekstovi ili ne, ja iz opreza ne dopuštam čak ni rizik da budem doveden u tu situaciju, to s jedne strane, a pošto sam spreman da potpišem ono što sam rekao, s druge, ja sam napisao ovo što sam napisao. Neka to bude predgovor, pogovor, sve, ali recenzija nikako.

Što se pak recenzije i recenzenata tiče, tj. imena koja bi u tu svrhu bila navedena, predlažem Marka Kraljevića i Musu Kesedžiju. Tako je najsigurnije!

                                               

* J-ugoslovenska u-družena l-evica.

** Doduše, obično, ne uvek. Iz zbirke pesama KORA Vaska Pope.

*** Izvinjavam se Miloradu Paviću što izgleda da ga svrstavam u društvo Mikića i Žikića. Ne svrstavam ga. Verujem da je samo iz nesmotrenosti dozvolio da njegovo ime bude navedeno kao ime recenzenta. Ili je ipak bila ugrožena sloboda štampe čak i Andrićevih dela? Pa je svojim imenom valjalo stati u njenu odbranu? Za takve stvari bila je potrebna hrabrost. Poštovanje svima koji su je imali!

**** Dalje peripetije s esejom opisane su u glavi VII moje knjige POLITIKA, HLEB I KNJIGA, koja je kao treći tom u četvorotomu KROZ SOCIJALIZAM DO BOGA objavljena najzad 1991.

M i l a n  N e š i ć

U Beogradu, 18. jula 95.

Vraćanje na početak