Iz predgovora za zbirku PESNIK I NJEGOVA ŽENA

12. maj 1994.

Rat još uvek traje.

Afera do afere, javne prevare, pljačke. *

Otkako je 1945. napravljen marifetluk s „ćoravom kutijom“, malo po malo kao da sve postade marifetluk. Ili istorija „nebeskog naroda“ i nema svoga početka? Sa televizijskih ekrana Milić od Mačve ubeđuje svet kako su Srbi došli iz vasione, te da od njih potiče sva zemaljska civilizacija. Radovan Karadžić, na vrhuncu svog vojno-političkog uspona, objavio pesme — kamere oko njega, u zelenilu rezidencije usamljeni Vođa recituje svoje stihove.

U tim okolnostima ko još može mariti za književnost, ima li pisac koji nije vođa ikakve šanse, pisac a ne kakvo proricalo i njegova vradžbina, sada a ne opet za pedeset godina?

Ali ma koliko književnost baš po prirodi svojoj bila konkretna i s određenim pečatom tog i takvog vremena, na primer, utoliko veća ukoliko upečatljivija slika do slike svaka svoga vremena — čas oblačka na nebu, čas grča na licu i suze u oku, čas opet osmeha nadohvat — ona uprkos svemu doseže valjda i do najneodređenijih apstrakcija valjda ipak smerne i ipak slobodne ljudske duše, tamo gde se misao s osećanjem i saosećanjem u slutnji sjedinjuje — kao eho nad ponorom večnih pitanja, večite prirode. A to nikako nije stvar istorijskog trenutka, niti ove ili one politike, kamoli jedne jedine. Iako istinska književnost jeste i filozofija, poljubac u skut neba i beskraja ma i u pokušaju samo, dakle i religija, ona nije dogma, ne nameće odgovore — ona otvara pitanja ne bi li svak za sebe sopstveni odgovor naslutio: šta je smisao svega ovoga, šta je ljudski smisao na Zemlji?

Pisac ove zbirke svojevremeno se čudom čudio onoliko upornoj krilatici o angažovanoj književnosti — te socijalistički realizam, te, naprotiv, estetizam, opet, naravno, socijalistički. (Danas valjda patriotski, međutim, da li estetizam, da li karijerizam?). Koliko je bio u pravu da tu uglavnom, ili pre svega, i nije reč o književnosti, to još jedanput i iz dana u dan uviđa sve više, na miru iščitavajući sve one tek samo promakle ili i hvaljene knjige, čak i nagrađivane (pa i u školski program uvedene), koje spadaju u domen tzv. savremene posleratne književnosti. Ako ikada dođe trenutak da se naši književni kritičari bave književnošću a ne uz političare politikom, biće to ogroman posao na prevrednovanju svakog pojedinačnog dela.

Pomenuti pisac nije angažovan pisac. On ne spada u krug javnih delatnika čiju bi knjigu izdavači brže-bolje izdali, a novinari i modelatori javnog mnjenja spontano se za nju interesovali. On je u položaju da, na primer, sam bude inicijator sopstvenih književnih večeri, da hteo, ne hteo sam poseti ovu ili onu novinsku redakciju, te da najzad i lično istupi pred publiku. Pred sasvim određenu publiku, konkretnu, u konkretnom istorijskom trenutku, podložnu i ovakvom i svakakvom uticaju medija i propagande (i možda već gluvu od opšte vike). Tu je sad nemoguće ne sukobiti se s političkim uticajem (s posledicama politike), nemoguće je ne biti uvučen, dakle angažovan — baš i politički. Međutim, prvo — i to je važno podvući ne bi li se najzad, posle pedeset godina, naučili da razlikujemo — ne u borbi za vlast, ne, već u borbi za književnost i politiku kao književnu temu. I drugo, sada aposteriorno, kao posrednik između već gotovog dela i publike.

Neka ovo bude odgovor piščevim prijateljima iz različitih političkih stranaka na pitanje zašto ne uđe u neku stranku, te da mu i karijera pisca bude izvesnija i brža, jer i za najbeznačajnijeg političkog samozvanca obezbeđena su tri minuta na televizijskom ekranu i javnost ima prilike da za njega čuje, a o ma kako dobrom novom piscu ni tri minuta, sem ako i on ne otkrije neku svetsku zaveru protiv „nebeskog naroda“.

Hvala Vođi i Vođama što omogućavaju ta tri minuta, ali hvala, ne. Već ovakvim svojim angažmanom pisac je zadovoljan, upravo to je njegova prava mera. Svaki drugi angažman bio bi protiv piščeve naravi a na uštrb njegovog dela.

Hronološki unazad od onoga što je u to ime rekao ili napisao:

Jedan razgovor na RADIO-BEOGRADU

II program — „Putevima kulture“

22. novembra 93.

VODITELJ: U „Kući Đure Jakšića“ u dvadeset časova sutra uveče zakazano je književno veče posvećeno novoj knjizi Milana Nešića, dobitnika američke literarne nagrade „Barbara Bauer“. Sa Milanom Nešićem razgovara naš novinar Miroslav Kostić.

NOVINAR: Uz zahvalnost što ste došli u naš studio, recite nam, molim Vas, o kakvoj književnoj večeri je reč?

PISAC: O svojim utiscima povodom moje nove knjige PEDESET GODINA DO RATA — podnaslov: Pet priča o socijalizmu iz ličnog ugla — govoriće Miroljub Jevtović i Dr Ivan Šop. Kako će govoriti, tj. s akcentom na čemu — to ne znam. Naravno da sam radoznao, priče na taj način uvek iznova izlaze iz usamljenosti piščeve radne sobe i preobraćaju se u poseban doživljaj, nadam se na zadovoljstvo i same publike.

NOVINAR: Ipak, treba čuti i autentične redove pisca. Da li će neko čitati odlomke iz Vaše knjige?

PISAC: Čitaće naš poznati glumac Toma Kuruzović. Na jednoj književnoj večeri već je čitao jednu moju raniju priču. Čitao? Taj čovek ne čita, ne da igra, on ponese. I ja sam kao da sam priču prvi put čuo. U trenucima umetničke iluzije gotovo sam bio u nedoumici: zbilja, kako će se završiti?... Da li će se čarolija ponoviti i ovaj put, ne znam. Ja sam učinio šta sam mogao.

NOVINAR: Da, vi ste prikupili materijal, Vi ste, što i jeste prvobitni umetnički čin, priče napisali...

PISAC: Ne samo to. Ja sam i odlomke izabrao. Pitali ste o kakvoj je književnoj večeri reč. I sam sam se pitao, kako, šta za ovu priliku izabrati? U pedeset godina stane ceo jedan život, sva pitanja koja su nas mučila, zbog kojih smo se tu i tamo potom ipak radovali...

NOVINAR: I šta ste izabrali, kad ljudi danas pre svega o materijalnom preživljavanju razmišljaju? Ili se povlače, ili postaju nasilni.

PISAC: Da, rat se još nije završio. Razmišljao sam otkuda nasilje, otkuda nesporazumi, kad niko za sebe neće ni pomisliti da je psovač ili nasilnik, to je sigurno. Da je uvređen čovek ili osvetnik, to je nešto drugo. Pa gde je ta granica do koje je reč o plemenitoj ljudskoj želji da se u ovome svetu dostojanstveno opstane, da mu se ponudi svoj značaj i svoja uloga, a od koje pak počinje nametanje i nasilje?

NOVINAR: Zbilja, gde je?

PISAC: Nećete verovati, to mi je pokazao jedan gospodin u autobusu, negde pre godinu dana, nikad ga više nisam video.

NOVINAR: Kako to?

PISAC: I nije bila gužva kao što danas zna biti. Ipak sam razumeo tog tihog gospodina što nije hteo još uz stepenik pa u gužvu. Stajao je naslonjen na vrata. Ne moraju svi biti inžinjeri pa znati za tamo neki, na primer, preopterećeni elektromotorčić. Možda bi ipak svi mogli čuti ono stenjanje kad god vrata uzalud krenu da se otvore...

NOVINAR: Dobro, ali ne vidim vezu?

PISAC: Na jednoj stanici jedna devojka pokušava da se probije i da izađe. Srednja vrata. Ipak stiže i što pre niz stepenik — ali tu je gospodin. Ona čini dodatni pokret oko šipke ka otvorenom krilu — međutim, gotovo, autobus već polazi. Suvišno je i pitati da li je gospodinu žao. — Nisam znao da izlazite! — iskreno se izvinjava. Zamislite, to što on nije znao devojci je priredilo nepotrebno pešačenje. On je iz svog ugodnog neznanja doveo ljude u situaciju da ga obaveštavaju kad ko treba da siđe. Ili da ga obilaze. Već tu počinje nasilje. Kad čovek sebe (ili svoju ideju) stavi u centar zbivanja i sveta zaboravljajući da o tom svetu ništa i ne može znati ako ga ne oslušne, ako ljude ne pita. Čak i jedan elektromotorčić ima svoj sopstveni zakon: ne čuješ li mu stenjanje, on malo, malo, pa pregori. A kamoli kad čitav istorijski pokret tek samo pretpostavi da o ovome svetu nešto zna, pa krene da ga makar i usrećuje — ne čak ono „Amerika i Engleska biće zemlja proleterska“ — nego ne pitajući prosto tu ženu, tog čoveka, na primer, kakvu sreću žele.

NOVINAR: Aludirate na jednopartijski socijalizam?

PISAC: Da. Bila za to kriva ili ne ta elitistička teorija o diktaturi proletarijata, sasvim je sigurno da čovek ovog istorijskog podneblja tek treba  da se uči toleranciji: osećanju da svet nema svoga centra, gde bi sad problem bio jedino u tome kako biti što bliže centru a na račun makar i kolege do sebe, prijatelja, a kamoli ne usputnog namernika, ili, ne-daj-bože, neprijatelja. Svaki čovek je centar i svet za sebe. Eto, sa te tačke gledišta sam birao odlomke. Da se u tih pola sati pokaže kako i na koje načine je čovek sklon da tu činjenicu zaboravi, iz svoga nehata ili baš iz ko zna kakvog htenja. I kakve sve iracionalne puteve to zaboravljanje pod pritiskom ideologije i očaja može da ima.

NOVINAR: Hvala.

REČ U IME ŽIRIJA

Atrijum Narodnog muzeja — 27. oktobra 93.

(Prilikom proglašenja rezultata književnog konkursa „Karađorđe i Karađorđevići“)

Dobar dan,

O svojim iskustvima u radu u žiriju svaki član žirija može govoriti na svoj način, može se i uopšte govoriti od prilike do prilike na različite načine. Za ovu svečanu prigodu ja bih želeo što kraće i što preciznije da istaknem samo dve činjenice, dve činjenice koje raduju:

Prva. Ima nesumnjivih znakova da Književni klub „Karađorđević“ i njegov konkurs postaju i u široj kulturnoj javnosti sve značajniji. Više nije reč samo o po nekoj novinarskoj vesti tu ili tamo usput. Ove godine čak i po koje od najuglednijih književno-kritičarskih pera, po neko i od najistaknutijih javnih radnika na polju kulture, našao je načina da svoju zainteresovanost i moguće dobre usluge stavi do znanja ovom ili onom članu žirija: esej, na primer, nije takav nego ovakav književni rod, te bi nagradu, ne samo zbog toga, trebalo da dobije pre taj nego ovaj rad. U uslovima donedavne tzv. idejno-estetske vladavine diktature proletarijata, ma i najuglednijim književnim kritičarima nije bilo moguće javno pokazati svoj interes za jedan Kraljevski klub na primer, čak i da je bilo moguće osnovati jedan takav klub. Ako možda i iznuđene ali svakako dugogodišnje i ugodne navike i nije lako promeniti, ipak je sigurno da su vremena danas drukčija. Treba se nadati — i ta nada može samo da raduje — da će slobodni i ozbiljni javni prikazi i argumentovane ocene o radu Kluba tek uslediti. Nije reč samo o konkursu. U izdanju ovoga Kluba, na primer, u biblioteci TEMELJI već su izašle dve knjige.

Druga činjenica koja raduje: žiri svoje odluke nije doneo jednoglasno, a da se pri tome nije posvađao. Ostali smo složni u razlikama, i to je naš doprinos toleranciji kojoj čovek ovog istorijskog podneblja tek treba da se uči. Ističem: da se uči ne poslušnosti uz ova ili ona bajanja o dostojanstvu i ponosu naroda koga, tobože, ceo svet mrzi, nego prosto toleranciji: shvatanju da čak ni vlast, a kamoli neko u ime vlasti ili kakvog autoriteta, ne može imati pravo na apsolutno stanovište. Baš u tome je dostojanstvo ne naroda, nego svakog pojedinca u tom narodu i čoveka uopšte. (A ne da gunđa vlasti iza leđa ili joj čak podvaljuje). Kada je konkretno reč o književnosti i ovom konkursu, tu je stvar neuporedivo lakša, jer na kraju krajeva: ima dovoljno članova žirija da svak može svojeručno da potpiše samo onu odluku s kojom se po svojoj savesti može složiti.

Dragim gostima želim ugodan doživljaj, a svim dobitnicima srdačne čestitke!

Nastavak


* Dafina — kriminalac ili društveno koristan bankar“, „Inflacija obezvredila krivična dela“, „Nedužne žrtve — šećeraši spremni na štrajk glađu“, „Tužbe protiv Tijanića i Jakšića“, „Pokušaj potkupljivanja“, „Nisam Dafina, već Boško“, „Za laž u Srpskoj reči mora da se odgovara“, „Milorad Vučelić podnosi krivičnu prijavu“ — to su samo neki od novinskih naslova navedenog datuma. („Politika“, strana 13).

Vraćanje na početak