IGRA

Čovek obično misli da zna šta je zbilja a šta podražavanje zbilje, tj. privid i igra. Na primer, deca se igraju. Moja dvoipogodišnja kćerkica sedela je jednom u svom krevecu, ne sećam se više šta je sve bilo oko nje: meca, kuca, lutka, naduvani balon, kockice-slagalice. Čovek ne obraća pažnju baš uvek na decu, deci su igračke ostavljene, pogotovu ne kad se sa ženom raspravlja. Neka sitnica je bila u pitanju, znate već kako kad žena mužu ovako ćeš, a on i bez nje zna kako će, a ona opet svoje, te najzad uzdiše, ala je on tvrdoglav i uopšte je ne voli. Kažem, niti je supruga obraćala pažnju na dete, niti ja.

Kad će kćer meni: — Idi, tata, u peršun!

I, šeret maleni, krajnje ozbiljna, drži u zagrljaju lutkicu a meni odmahnula glavom pa tu pozu i zadržala — baš kao njena teta što je imala običaj svome mužu da odmahne. Blaga je tetki bilo ime, baš blaga po naravi, nije džabe tek samo peršun pominjala.

Ali odrasli ljudi se ne igraju, bar ne dok ne kažu: ovo je sad igra, a ovo, bratac, ne, ne diraj u hleb moj nasušni! Ljudi znaju šta je zbilja i koliko je teško s njom se poravnati — niko ne poklanja, niko kroz prste ne gleda, a od ravnodušne prirode tek treba oteti plugom na pripeci, uvek iznova treba na kraj izaći s njenim slepim moćima. Grmi i seva, ne jedna nepogoda čoveka sustigne, svet ima svoj sopstveni zakon, ljudska volja je tu samo još jedna (da li) stihija, (da li i štogod više) tog istog sveta, te iste prirode.

Drugo je to muškarac i žena licem u lice, drugo je to — igra između muškarca i žene. Večita, uvek iz početka a beskrajna — kao i sami život. Zato i jeste tajna, nagoveštaj, natuknica, hoće l' biti, neće biti? Tu je draž upravo u tome da se ne kaže sve, da se ne kaže šta je igra a šta ne, baš kad je igra da se ne kaže da je igra.

Ipak se razumemo, zar ne? Na primer — eto, moja žena.

Ona je još iz detinjstva ponela utisak da joj je ovaj svet ostao nešto dužan. Uostalom, možda i jeste. Dete ima i oba roditelja, pa ne retko nesrećno detinjstvo — to se nikad ne zna. A kamoli kad nema ni jednog, kamoli u nemaštini i inače! U trenucima uzajamnog puštanja na volju i povlačenja od svega ostalog, kad je najveću spremnost na nežnost kod mene videla i od mene očekivala, žalila se čas na ovo, čas na ono, kako ja mogu o njenoj tetki tako da mislim, kako opet ovako o direktoru, kad se on pravi da ništa ne vidi — a sve preko njene grbače. Ja gorim od želje da je pomilujem, da je poljubim, da se priljubim, a ona — čekaj, dok mi ne kaže.

— Pa dobro, to je ipak sporedno.

— Kako sporedno?! — trgne se, a odavno smo u krevetu, već skoro jedno u drugom.

— Ama, sad je sporedno!

Međutim, ja nju, znači, ne želim da čujem, uopšte je ne poštujem, ako ne već razne strine i nekakav beli svet, ja sam dužan da je čujem, ma ne ceo svet, ja sam joj kriv. Sad nema volju za ljubav — kad ja jedino na seks mislim. I hoće da se izvuče.

Ja se samo šakama na njena doručja oslonim, kukovima je tek nešto jače pritisnem.

Tad ona meni: — Siledžijo! — te me grdi kao da svu nesreću iz sebe istresa, hoću li baš da je silujem, od sebe otresa, a malo, malo — glavu ne okrene, tj. okrene je sad na jednu, sad na drugu stranu, eto odmahuje, ali me sve češće usnama usput dodirne. Šta drugo, nego — igra se.

Ja je ljubim u uvo, kosu, u čelo, ruke joj držim, tražim usne, ona se celim telom propinje, e da bi se izmakla — kad ono u stvari kukovima se ipak namešta, grudima i stomakom me miluje, sve češće, baš grč do grča.

I tako mi najzad kaže: — Ah, uđi, uđi!

I onda sam dugo i strastveno u njoj, sve dok nas oboje grč ne popusti. Pa još neko vreme ležimo tako, opuštajući se. Njoj potekne suza.

Zašto?

Nije važno.

Kako nije?

Ja nju ipak ne razumem!

Tu je sad tešim, dugo joj pričam, drugo je to što nije imala oca i majku, a drugo sad ovo, sad ima muža koji je voli, ima decu, ima vlastitu porodicu, čak i štošta od imetka. I bio sam siguran da zna dokle je igra, a odakle zbilja.

Kakvo silovanje, kakav jad! Zna se šta je istina, zar ne?

Međutim, što dete u igri, pa potom čovek u ljubavi, to on i uopšte — takav je u stvari. Bivalo je, dakle, i inače kad mojoj supruzi nisu sve koze na broju. Priđe mi jednom sin, bio sam za svojim pisaćim stolom, na njemu papir, pisaljka, par knjiga i stalak za olovke.

— Vidi, tata, što mi mama kupila olovku, je l' lepa?

— Jeste, baš je lepa.

— Hoćeš da mi je pričuvaš? — pita me on i stavlja olovku u moj stalak.

— Hoću, sine, eto tu će ti biti.

Kad, dolazi žena. Ko zna šta je sve na poslu doživela, čega se setila, šta naslutila — o tome će možda posle — a sada, bar u svojoj porodici može sve da kaže. Grdi sina: — Zašto si mu dao olovku, on je cicija i otimač! Siledžija!

— Svašta! Samo da je pričuvam...

— Nije istina!

— Jeste, mama, ja sam mu dao — osmogodišnje dete znalo je istinu, to je meni bilo dovoljno.

A ni sa kćerkom stvar nije stajala drukčije. Odavno ne više dvoipogodišnja beba, jednom me je upitala:

— Zašto se, tata, ti i mama svađate?

— Pa svi se povremeno svađaju.

— Ali zašto vi?

— Kad bih, Lilice, ja znao da ti i Gagi znate šta je istina, ja ne bih ni imao potrebe da joj odgovaram.

— Znamo, tata, da ona preteruje.

— Svi ponekad preteruju. Nevolja je u tome što ona ponešto i sasvim izmisli! — I ako tada i nisam bio siguran da mi se možda nije učinilo da je kćer klimnula glavom — bilo bi to ipak premnogo za jedno dete — jednom docnijom prilikom sam se baš uverio da razume stvar.

Nekoliko godina starija od brata, već je bila devojčurak, devojka takoreći, dobijala je već mesečni džeparac i od mene i od supruge, po pola, na ravne delove. Visok datum beše, ostao sam bez prebijene pare, a hitno mi je trebalo neke fotokopije da napravim. Pitam dakle kćer, ima li da mi pozajmi, samo na par dana, ako joj je od džeparca preostalo. Ona kaže da ima, da hoće, pa mi — zanimljivo — novac ne daje iz svoje sobe do moga pisaćeg stola, nego ide preko terase, te mi ga kroz prozor pruža, moj pisaći sto bio je iza ormana — da za svaki slučaj majka ne vidi kako ocu daje.

U srce me je dirnulo — međutim, šta da se radi?

Igra ili ne, bolje da čovek ne rizikuje raspravu!

A onda je došao događaj zbog kojeg sam se duboko zamislio. Još i danas o tome razmišljam.

Sin je bio jedanaesta godina. Sedeo je u dečjoj sobici za svojim stolom, vrata od poluprovidnog stakla između dnevne sobe i tog u stvari prilagođenog trpezarijskog dela kuhinje jednim krilom otvorena. Ja i žena u dnevnoj sobi. Neka sitnica je bila u pitanju, znate već kako kad žena mužu ovako je, a on i bez nje zna kako je, a ona opet svoje. Stalak-lampa je valjda bila u pitanju, ona s dvema lampama, stajala je u uglu — pa i prema jednom i prema drugom trosedu. Kako to da njena lampa stoji pogrešno, ona me moli da ubuduće vodim računa, to joj smeta, šta imam ja njenu lampu da diram — umelo je tako da joj dođe žao, te da stvara utisak kao da je žrtva, šta li, ne da joj nešto ili neko smeta, nego baš ja. Tu prosto kažem da ja lampu nisam dirao. Međutim, znači li to da na njena upozorenja ne obraćam pažnju? I počne baš da se ljuti. Ne čudi je što ja opet da nisam, kad ona zna da jesam — jer sam i inače ignorant i nasilnik. Što su joj takve stvari bile potrebne, to nikada nisam znao — koliko ona zaista ozbiljno, ni to. Kao da se i njoj oko usana navešćuje smešak. Igra valjda i služi tome da se ovaj inače tvrdi život lakše prihvati. Uostalom, zar nije simpatično kad se lepa žena malo napući?

— Pa dobro, Verice, zar je to toliko važno? — osmehnem se, pa krenem da je pomilujem, nisam ni video da je sin sad na vratima.

Ona se odmiče, da bežim, da bežim, a ja hoću da je zagrlim.

Bože mili, kad li natrča tu moj sin na mene. Stade između nas, pa viknu: — Ne siluj mamu!

Bio sam zaprepašćen. Njemu u očima zaista rešenost, zaista gnev. Još i danas o tome razmišljam.

Kako ovu priču da završim?

Tragično:

Sine moj, zar je dotle došlo da ne raspoznaješ osmeh na licu oca svog, kamoli nežnost i dobru volju u oku njegovom?

Filozofski:

Sve je igra, čovek i nije drugo nego ono što se za drugoga ispolji, čas jedno čas drugo, i ovde i tamo — ništa ne treba uzeti kao trajno, ništa preozbiljno. Niko i inače nije naučen za svagda!

Komično:

Da ženi više nikako i ne priđem? Samo kad sama dođe!

Vraćanje na početak