GODINE SE TU DANIMA MERE, IMA VREMENA

(ili Razgovor sa ljudima koje ne vidiš)

Međutim, i taj mesec prođe. Pa prođe i decembar. A 6. januara 1977. imao sam zanimljive razgovore sa ljudima koje nisam video, koje sam samo čuo. Bio sam pošao u Ilustrovanu da se lično raspitam, ali nisam stigao dalje od portira.

— Oni dolaze posle osam — objasnio mi je kada sam upitao za nekoga ko bi mi takvo i takvo obaveštenje mogao da da.

Pogledao sam na sat. Bilo je baš osam.

— To znači pola devet, ili možda devet, deset? — upitao sam.

— Da, Vi navratite.

Ja odem da se podšišam, pa navratim u pola devet: još niko od merodavnih nije stigao. Kupim novine, prelistam, pa navratim i u devet: portir bez i jedne reči okrene neki broj, pa mi ćutke pruži slušalicu. I tako najzad objasnih, što bolje umedoh, šta mi treba.

— Sad nema nikoga od njih, zovite kasnije — čuo sam kratko objašnjenje.

— Kad otprilike?

— Za jedan sat.

— Mogu li, molim Vas, telefonom, da više ne navraćam?

— Pa da! — opet sam čuo kratko. — Tri, dva, šest — diktirao je taj muški glas.

— Molim Vas, koji je to telefon, koga da tražim?

— To je telefon sekretarice.

I tako, nešto pre deset lično okrećem telefonski brojčanik, bio sam daleko i od portira i od portirnice tog zanimljivog i moćnog zdanja. Ponovo se predstavim, ponovo sve objasnim.

— Još nema nikoga, kasnije — čuo sam jedan ženski glas.

— Kad?

— Pa, za jedan sat.

Za jedan sat opet pozvonim. Opet se predstavim.

— Javljam se, rekli ste kroz jedan sat.

— Ja nisam ništa rekla — čuo sam onaj isti ženski glas.

— Pa zar nisam razgovarao s Vama?

— Ne!

— Sa sekretaricom?

— Jeste, ja sam, a šta treba?

Ja i ovaj put objasnim. Imam takav i takav roman, pa je Protić obećao da o njemu piše. Po našem računu trebalo je da se prikaz još u novembru pojavi, a do danas nije.

— Da, pa šta ste hteli?

— Pa hteo sam da vidim kad će, kad da se hvalim — pokušao sam da promenim način razgovora. — Ja već prilično dugo očekujem i gledam s nestrpljenjem da li mi je izašla slika.

— Pa zar je Vama važnije slika nego tekst? Želja za pojedinačnim isticanjem nikad nije bila naš način rada! — prekoreva me nevidljivi glas. 24)

— Ali ta slika, to je upravo vaš običaj, nisam to ja izmislio! — pokušavam da se opravdam, već vidim, ništa ne pomaže!

— Urednik nije tu. Sačekajte, možda je na njegovom stolu u pripremi.

Ja sačekam, šta ću.

— Nema, taj prikaz Protić nije doneo.

— Nemoguće! Izričito mi je čovek rekao, izričito da treba u novembru još.

— Ne znam, on ne radi kod nas. Uostalom, urednik pravi sopstvenu selekciju.

— Ali na osnovu čega?! Ne valjda na osnovu slike, kad knjigu niti vidi niti čita?!

— Nama izdavači obično dostavljaju knjige.

— U ovom slučaju ja vam nisam dostavio, pa me zanima, na osnovu čega selekcija? Neću ni ja mimo običaja i mimo pravila. Jer čemu inače služi štampa?! Nije valjda monopolisana?!

— Niste ni Vi platili — ljutnu se nevidljivi glas — pa da mora da bude objavljeno. Nas ne interesuje da li će Vaša slika da izađe ili neće. Ima mnogo knjiga, pa urednik mora da gleda šta je u opštem interesu.

— Pa o tome sam i hteo da se obavestim, da konačno znam.

— Mi ne osećamo potrebu da pojedince obaveštavamo da li će i zašto neće izaći.

— Ali samoupravni čovek želi da zna. Pa zar to nije vaša dužnost, ne da posebno obaveštavate, ali kad se već interesujem?!

— Pa izvolite, šta ste hteli? — bili smo opet na početku.

— Hm, da li će prikaz konačno izaći ili neće, zar urednik ne daje obaveštenja?!

— Dajemo obaveštenja.

— Ko?

— Ja.

— A, Vi! Pa hoće li?

— Šta?

— Pa taj prikaz da izađe?

— Ne znam. Protić nije doneo, proverite kod njega!

— Molim Vas, ja mogu da proverim, ali je izričito rekao. Mislim da je neprijatno što ga time uterujete u laž.

— Nama nije važno šta Vi mislite. Mi nemamo obavezu da o tome vodimo računa.

— Ali prema svojim saradnicima valjda imate obavezu, u ovom slučaju prema Protiću?

— He — pa ćutanje.

— Mogu li dakle da dobijem urednika?

— Zašto?

— Pa za obaveštenje!

— Ja ću Vam dati sva obaveštenja.

— A, Vi! Hvala lepo, hvala! Doviđenja! — spustio sam slušalicu i prekinuo taj zanimljivi razgovor.

Šta ću, ljudi su se izvežbali, nisu oni krivi ako neko sam odustane od svoga prava da o sudbini svoga dela bude obavešten.

I tako, ja ni dan-danas ne znam da li možda Protić zbilja nije odneo prikaz, ili taj prikaz, o mome romanu, nije u opštem interesu.

Uostalom, ako je već reč o opštem interesu, godine se tu danima mere. Ima vremena.

(Iz glave V

pod naslovom MUKE POSLE MUKA ILI O VOJISLAVU LUBARDI

 knjige POLITIKA, HLEB I KNJIGA)

Vraćanje na početak 

    Vraćanje na sadržaj