GODINE SE TU DANIMA MERE, IMA VREMENA
(ili Razgovor sa ljudima koje ne vidiš)
Međutim, i taj mesec prođe. Pa prođe i decembar. A 6. januara 1977. imao sam zanimljive razgovore sa ljudima koje nisam video, koje sam samo čuo. Bio sam pošao u Ilustrovanu da se lično raspitam, ali nisam stigao dalje od portira.
— Oni dolaze posle osam — objasnio mi je kada sam upitao za nekoga ko bi mi takvo i takvo obaveštenje mogao da da.
Pogledao sam na sat. Bilo je baš osam.
— To znači pola devet, ili možda devet, deset? — upitao sam.
— Da, Vi navratite.
Ja odem da se podšišam, pa navratim u pola devet: još niko od merodavnih nije stigao. Kupim novine, prelistam, pa navratim i u devet: portir bez i jedne reči okrene neki broj, pa mi ćutke pruži slušalicu. I tako najzad objasnih, što bolje umedoh, šta mi treba.
— Sad nema nikoga od njih, zovite kasnije — čuo sam kratko objašnjenje.
— Kad otprilike?
— Za jedan sat.
— Mogu li, molim Vas, telefonom, da više ne navraćam?
— Pa da! — opet sam čuo kratko. — Tri, dva, šest — diktirao je taj muški glas.
— Molim Vas, koji je to telefon, koga da tražim?
— To je telefon sekretarice.
I tako, nešto pre deset lično okrećem telefonski brojčanik, bio sam daleko i od portira i od portirnice tog zanimljivog i moćnog zdanja. Ponovo se predstavim, ponovo sve objasnim.
— Još nema nikoga, kasnije — čuo sam jedan ženski glas.
— Kad?
— Pa, za jedan sat.
Za jedan sat opet pozvonim. Opet se predstavim.
— Javljam se, rekli ste kroz jedan sat.
— Ja nisam ništa rekla — čuo sam onaj isti ženski glas.
— Pa zar nisam razgovarao s Vama?
— Ne!
— Sa sekretaricom?
— Jeste, ja sam, a šta treba?
Ja i ovaj put objasnim. Imam takav i takav roman, pa je Protić obećao da o njemu piše. Po našem računu trebalo je da se prikaz još u novembru pojavi, a do danas nije.
— Da, pa šta ste hteli?
— Pa hteo sam da vidim kad će, kad da se hvalim — pokušao sam da promenim način razgovora. — Ja već prilično dugo očekujem i gledam s nestrpljenjem da li mi je izašla slika.
— Pa zar je Vama važnije slika nego tekst? Želja za pojedinačnim isticanjem nikad nije bila naš način rada! — prekoreva me nevidljivi glas. 24)
— Ali ta slika, to je upravo vaš običaj, nisam to ja izmislio! — pokušavam da se opravdam, već vidim, ništa ne pomaže!
— Urednik nije tu. Sačekajte, možda je na njegovom stolu u pripremi.
Ja sačekam, šta ću.
— Nema, taj prikaz Protić nije doneo.
— Nemoguće! Izričito mi je čovek rekao, izričito da treba u novembru još.
— Ne znam, on ne radi kod nas. Uostalom, urednik pravi sopstvenu selekciju.
— Ali na osnovu čega?! Ne valjda na osnovu slike, kad knjigu niti vidi niti čita?!
— Nama izdavači obično dostavljaju knjige.
— U ovom slučaju ja vam nisam dostavio, pa me zanima, na osnovu čega selekcija? Neću ni ja mimo običaja i mimo pravila. Jer čemu inače služi štampa?! Nije valjda monopolisana?!
— Niste ni Vi platili — ljutnu se nevidljivi glas — pa da mora da bude objavljeno. Nas ne interesuje da li će Vaša slika da izađe ili neće. Ima mnogo knjiga, pa urednik mora da gleda šta je u opštem interesu.
— Pa o tome sam i hteo da se obavestim, da konačno znam.
— Mi ne osećamo potrebu da pojedince obaveštavamo da li će i zašto neće izaći.
— Ali samoupravni čovek želi da zna. Pa zar to nije vaša dužnost, ne da posebno obaveštavate, ali kad se već interesujem?!
— Pa izvolite, šta ste hteli? — bili smo opet na početku.
— Hm, da li će prikaz konačno izaći ili neće, zar urednik ne daje obaveštenja?!
— Dajemo obaveštenja.
— Ko?
— Ja.
— A, Vi! Pa hoće li?
— Šta?
— Pa taj prikaz da izađe?
— Ne znam. Protić nije doneo, proverite kod njega!
— Molim Vas, ja mogu da proverim, ali je izričito rekao. Mislim da je neprijatno što ga time uterujete u laž.
— Nama nije važno šta Vi mislite. Mi nemamo obavezu da o tome vodimo računa.
— Ali prema svojim saradnicima valjda imate obavezu, u ovom slučaju prema Protiću?
— He — pa ćutanje.
— Mogu li dakle da dobijem urednika?
— Zašto?
— Pa za obaveštenje!
— Ja ću Vam dati sva obaveštenja.
— A, Vi! Hvala lepo, hvala! Doviđenja! — spustio sam slušalicu i prekinuo taj zanimljivi razgovor.
Šta ću, ljudi su se izvežbali, nisu oni krivi ako neko sam odustane od svoga prava da o sudbini svoga dela bude obavešten.
I tako, ja ni dan-danas ne znam da li možda Protić zbilja nije odneo prikaz, ili taj prikaz, o mome romanu, nije u opštem interesu.
Uostalom, ako je već reč o opštem interesu, godine se tu danima mere. Ima vremena.
(Iz glave V
pod naslovom MUKE POSLE MUKA ILI O VOJISLAVU LUBARDI
knjige POLITIKA, HLEB I KNJIGA)