DOSTOJANSTVENI PEŠAK

Čovek teško može da oceni kojom tačno brzinom vozi, da li osamdeset na sat, osamdeset i pet, da li devedeset. Pa i kod malih brzina, možda pet kilometra, možda samo tri na sat, ili ipak šest? A, međutim, na svaki procenat povećanja brzine silina kretanja uveća se najmanje za dvostruki (taj isti) procent. Ti misliš, dobro je, brzinu sam povećao samo pet posto, silina je međutim veća već za deset. Da ne govorimo o tome da udvostručiš li brzinu, energija se učetvorostruči, tu sad svaki procenat otpada, nego prosto utrostručiš li, tri puta tri devet, itd. A koliko si je povećao, ili koliko smanjio, to teško tako istog trenutka od oka — sediš ugodno u kolima, desetine i desetine nevidljivih konjskih snaga rade za tebe, pa sve izgleda pomalo i nestvarno.*

Vraćao sam se iz Smedereva za Beograd, kući. Lep dan, put ne loš, dobro obavljen posao — bio sam zadovoljan. Ko sad da gleda na brzinomer, kad je pred njim pukao prostor, vozila i inače ne mnogo, a i levo i desno talasasta ravnica, šareni se jesenje raskošnim bojama. Nebo plavo, plavo, pa tek beli oblačak. Da li sam vozio osamdeset, da li možda i nešto više — kao što rekoh — ne znam. Vozio sam međutim smireno i sigurno, onaj kamionet-kombi u retrovizoru sve manji — polako izostaje. Vidite, ni on nije vozio baš sporo. Par blagih, preglednih krivina i sasvim blagih nizbrdica, pa se put ustali a kuće i kućne ograde i levo i desno učestaše — približavali smo se nekom naselju. Naravno, oduzmem gas, smanjim brzinu, zar neko baš da gleda na brzinomer — koliko? Onaj kamionet iza mene sve bliže i bliže. Prebacim sad menjač u treću, ulazimo u naselje, gas opet sve manji, i levo i desno kuće il' lepa belo-crvena zidana ograda, po koji parkirani auto, radnja, radnjice, pred njima po neki čovek u poslu — ivičnjaka i trotoara nema. Po sredini asfalta puna bela linija — tu je, naravno, zabranjeno preticanje, zabranjen je prelazak na drugu stranu. Ja sasvim ulaganio, motor tiho i lepo bruji, lepo mestašce — lep predah.

Jedan pešak ide ivicom puta poprilično ispred mene, međutim sad kao da na sam put izbi — a ne osvrće se. Ako će na drugu stranu, osvrnuće se, neka ga, nek' prođe — ja sasvim digao nogu sa gasa. Ali on još uvek pravo napred, samo napred, ja, dakle, savijem malo volanom, sad tik uz punu liniju na asfaltu, dalje niti smem niti imam potrebe — dovoljno za obilazak. A ako ipak prelazi, osvrnuće se — dodam malčice gas. Ali u stvari ne, sad je baš ni tamo ni ovamo, na polovini moga pravca, moje saobraćajne trake. Ja opet dignem nogu sa gasa — osvrnuće se najzad sigurno kad se konačno odluči za drugu stranu, ja ću tad lako malko udesno. Međutim, on ide i ide, sve tako, sve ne gledajući, niti čak malčice onako preko ramena, ni levo ni desno. O, Bože, da li da ipak savijem udesno, hajde, prođi već jednom, prođi! Noga mi je sad na kočnici, ali zašto baš da pritiskam kad on očito nema kud nego da prođe, ta samo još korak, dva, hajde, hajde, makar se i ne osvrnuo! O, Bože, on nikako, sad je sasvim tu! Brže trubu, brže kočnicu, o Bože, zar da ga zakačim?! Kočnica trgnu, istovremeno međutim osetih lak udar o haubu, lak samo, lak, sreća što sam išao toliko polako. Ali odjednom ne! O užasa! Čovek kao da za trenutak ne bi ni na nebu ni na zemlji. O, ljudi, oj Bože, zar će pasti, zar sam ipak vozio prebrzo?! Užas, čovek pada, ponor, ponor i užas, udario sam, pregazio čoveka! Od straha sam sav u grču — nogom na kočnici. Samo da ostane živ! Zar ipak prebrzo, kako, koliko, užas!! Samo da ne bude prelom, kičme, čega to?! O, što sasvim nisam stao!! Što nisam trubio pa kako god nestrpljivo i prostački!!

Ali taj trenutak lebdenja, njegovog nad haubom i moga u užasu, dok pucanj prsta o prst — prođe. Šta, šta sad? Čovek ipak ne pade, levim laktom se samo osloni na moju haubu. Da li to znači, da li, šta? Ja tu ukočen, motor ugašen. Pokušavam da mu vidim lice — možda, zar, starijeg čoveka — na njemu da li koliki bol ili ma šta? Ali ne, ne mogu, ništa. Lica i dalje napred, čovek se sad sasvim uspravi, popravi obema rukama šubaru na glavi, čak ne ni brzo, pa opet zakorači, opet istim pravcem napred — na mene se i ne osvrnu. O, hvala Bogu! O, hvala i Bogu i ljudima, gde li je onaj kamionet? — prolete mi kroz glavu. Ma samo nek' ide, samo napred — pa makar se i ne osvrnuo! I čovek, zbilja nikako se i ne osvrćući, čak ni da vidi ko ga je to udario, ili zapravo šta ga je to potkačilo, sve tako napred, odmereno, dostojanstveno, s šubarom na glavi, u nečem kao čakširama, najzad ipak ponešto skrećući ulevo — ode. Pređe ulicu, prođe ulicom i ne osvrnu se.

Ja u prvu brzinu, gas, u drugu, pa opet gas — i ja odoh, više se ne osvrnuh. Pred raskrsnicom za Leštane pa za Resnik, međutim, ne znam zašto, umesto da skrenem levo, ja uz desnu stranu polako, polako — stadoh. Izbacih menjač iz brzine, pa ugasih motor. Glavu opustih na grudi, dobro je, pomislih, dobro, prošlo je, sve je prošlo — dok mi najednom i tek tada iz tela probi drhtavica.

* * *

Upitali novinari jednom čuvenog automobilskog asa Stenli Mosa, upitali ga, kažu, kako treba voziti pa da čovek bude apsolutno bezbedan. Kao da su svi ostali ludaci, odgovorio je Mos, jedino tako.

Ja se, naravno, nikada nisam trkao, moja iskustva nisu tako drastična, ja bih prosto mogao da kažem: Vozite tako kao da su svi dostojanstveni, ne samo pešaci, iako posebno oni. Ne očekujte od njih ništa što Vama izgleda jedino moguće i jedino logično — jer ljudi su dostojanstveni. Svi.

Ili možda mislite da Vi niste, da Vi i ja možda nismo?

                                                 

* Kod malih promena ΔV = V2 − V1 brzine V1 = V, relativna promena siline, tj. energije E biće ΔE/E = 2·ΔV/V. Kod velikih pak E2/E1 = (V2/V1)2.

Vraćanje na početak