DA ZAMENIMO PIĆA!

Čovek obično misli da je žena žena, moja, tvoja, njegova, svejedno čija, ali kad je moja, moja je — i tačka. Mnogo šta od prava muža nad ženom tu se sad podrazumeva, dobro, i žene nad mužem, inače — bol i uvreda, gnev, bes, ko zna kakva mahnitost i nasrtaj. Udvaranje i osvajanje pre braka, zavođenje i hoću-neću, a u braku manja ili veća uzajamna pažnja, kako gde, ali prosto život — zajednička postelja i rad. To je onda Hoću pred ljudima i svim Nebom, ljudi s tim računaju, čovek je tada ženi nebo i ona njemu. Otkud inače, eh, mira i sigurnosti?! Jedan čovek i jedna žena.

Kad me je Rale zatekao sa svojom ženom, bilo je odjednom šta sad, šta i kako inače kraj, bio sam uzbuđen, preuzbuđen, bez i malo moći da bilo šta određenog zapazim na licu mu ili u gestu, tu čoveku ako je išta još u svesti, to onda samo ono najopštije o pravu čoveka nad venčanom ženom — dok smrt ne rastavi. Misao o smrti iskrsne sama od sebe, osećanje krivice takođe. Sve drugo je instinkt, ne baš samoodbrane, jer ja sam se pravu muža nad ženom odmah pokorio, na Raletovo pitanje:

— Šta ćeš ti ovde?! — tj. kod njegove žene na dežurstvu, pa još u lekarskoj sobi sa njom zaključan, ja sam istog časa zavapio:

— Ja volim Dušanku! — i potom se povio, savio, upravo čučnuo, hteo u zemlju da propadnem. Od stida, od užasa, ljubav je tu ipak, ipak nedovoljna.

Šta on misli o svome pravu niti sam znao niti bio u stanju da odmeravam, kako će ga primeniti, to sam potpuno njemu prepustio — i to je bila moja jedina odbrana. Ja sam spas potražio u istini, brže-bolje u onoj s one strane tog trenutka, s one strane svakog trenutka, tà ljubav valjda, ona što zauvek od sebe otkida i eto, eto, daje, ne može biti toliko zlo, nikad pred Bogom milost-milostivim, možda ni pred ljudima ipak samo prolaznim! Volim Dušanku, pa što god! Iako je sad jedva i primećujem! Korača u panici gore-dole po sobi, krši ruke i jednako ponavlja:

— Čekaj, Rale, da razgovaramo! Čekaj!

Od razgovora, međutim, tu, tada, tako utroje nije moglo biti ni govora. Ja zanemeo svaki čas posežem za čašom i slavinom nad lavaboom, svaki čas da ispijem koji gutljaj vode, ne bih li nekako povratio dah. On, onako za pola glave viši od mene i za glavu od Dušanke, ne znam šta je radio. Tek, čujem ga s vremena na vreme kako uzvikuje:

— Ljudski egoizam nema kraja, nema kraja!

— Čekaj, Rale, čekaj!

Dok mi kratko ne reče: — Idemo!

Ja iz istih stopa uzimam mantil, krećem za njim kao po naređenju, njegovo pravo.

— Kud' ćete Rale, šta ćete?! — čujem Dušanku niz hodnik.

On se ne osvrće, ja šta vredi i što se osvrćem, nemam snage ni ramenima da slegnem. Šta li će to sad sa mnom biti?! Kojim će pravcem sve ovo krenuti? Ali zar već i to nije olakšanje, uh, što više nisam u sobi na spratu s Dušankom zaključan dok ko to kuca, ko, muž, kuda sad, kuda, baš on! Sad sam samo sa njim.

Sedimo u jednom povučenom kafeu jednog hotela daleko van centra, sedimo jedan naspram drugog, ćutke, a sve samo privremeno. Sva napeta pažnja je tu, sav suženi vidik na tom ovalnom stoliću između nas. U čaši pred njim je tamno mrka, bistra tečnost. Sitni mehurići uzdižu se, penušaju i magle staklenu ivicu. Preda mnom je voćni sok, žut i skoro kašast. To su naše narudžbine, kelnera sam jedva i čuo dok je šta nudio, tako se zadesilo. Jedno jedino pitanje neprestance lebdi između nas, kako dalje? Ja, zapravo, čak ni o tome ne vodim računa, nego samo: šta će on dalje? Te da mi je da dah što mirnijim zadržim dok iščekujem — dok još jedino osećam njegovo prisustvo naspram sebe, to je Dušankin muž, a vidim još samo tu čašu pred njim, ona je njegova! I odjednom — poput blagosti na usnama sâm melem na duši, ta iluzija predaha i osveženja, čaša! Kako, kako će razgovor krenuti, da li će samo na razgovoru ostati? Ma i jedan jedini gutljaj, eh da sam nekako znao, da je to moja narudžbina, ta čaša što je kod njega! Bar ta je želja dopuštena, kao da time svoju napetost primirih, to je vala moglo biti, eh! To, a on kako hoće, tog trenutka ja i nisam znao šta gleda, da li možda moje piće, tà i preda mnom je čaša, i ja imam nešto. Šta, šta on to smera?

Osetih kako i on treperi.

Šta će izustiti, ono prvo, ono najpre, što na ceo tok razgovora ili ko zna čega sve može da uputi?

I tada on kao da razumede moj pogled na svojoj čaši, i tada ja shvatih da on isto tako moju čašu na oku i umu ima.

— Da zamenimo pića? — reče odjednom.

Neverovatno!

— Da zamenimo — rekoh.

I u tom neverovatnom trenutku ispunjenja kao iznebuha, reklo bi se, jedne dečije želje malne, u svakom slučaju nečeg što u ovakvoj prilici zbog svoje malenkosti ne bi trebalo da je vredno ičije pažnje, a uz čudno olakšanje koje u magnovenju u vezi s tim osetih — probi u meni slutnja, za časak, za časak samo, koliko je ovo jedan neobičan čovek, taj Rale. Njemu kao da i nije do te čaše i ovog trenutka, i njemu samom, na sreću, kao da je, dakle, jedino do istine, sevnu mi u svesti a da nisam znao šta to tačno znači. Zašto, uostalom, na sreću? Od uzbuđenja i napetosti ja, međutim, nisam znao ni ono što se već tu moglo razaznati: sav budući način bio je time, bio je tako naznačen, i razgovor, i sam cilj razgovora.

Rale je voleo svoju ženu i dobro je poznavao, očito je i o meni mnogo šta znao, naravno od nje same. Da mi je kao devojčica, na primer, u znak pozdrava još izdaleka mahala, da sam ja odmahivao i onako stariji pravio se pred njom važan, da mi je potom nevešto i prvi poljubac dopustila, te da smo najzad i par prijateljskih pisama izmenili. Znao je čak i to da smo se nedavno slučajno opet sreli — posle dvadeset i koliko godina — te da sam je pozvao da izađe sa mnom negde na kafu, možda i još koji razgovor. Ostalo je slutio — i bio strpljiv. Da li to Dušanka i prečesto pomišlja na uspomene, sve više odsutna, upravo zabrinuta, da, to je, dakle, zbog novoga posla, sad u toj bolnici. Pred njim, međutim, zakopčana, sleže ramenima i povlači se, možda je jednom baš i zaljubljena bila u tog Mišu? Trideset devet joj je, za ženu i inače čudne godine, nije valjda da su buknule sad strasti iz tih šiparičkih dana? Znao je Rale, međutim, i to da ja nisam imao ni pravog načina ni ikakvog izgovora da Dušanku viđam, kamoli nekog opravdanja da joj ljubav pokazujem. Pravi način on je imao, i način i sve pravo, bio je u pravnom odnosu supružnika. Pravi odnos je, međutim, i prijateljstvo. Na primer, porodično prijateljstvo. Samo bi ono moglo biti opravdanje, dakle samo uz njega, uz muža! Zašto ga nikada nije pozvala da utroje izađu, učetvoro? Ali — sad je znao zašto, zna sad, zna! Rale steže snažno jednom šakom sebe po kolenu, a drugom prevuče preko čela i očiju. Sad je hteo natrag ljubav svoje žene. Natrag, da se zamenimo!

Ja pak — čeznuo sam za olakšanjem. Voleo sam Dušanku pod nemogućim uslovima, volela me iskonskom snagom zrele žene raspete, međutim, u sebi samoj. „Ako ne veruješ“, govorila mi je, „pozvoni mi, pozovi pod bilo kojim izgovorom u koje god doba dana i noći, i ja ću iz istih stopa doći“. I sam raspet nedoumicama, pozvonio sam joj jednom, bilo je to u četiri popodne kad su svi na okupu, i deca i muž, znao sam to, nisam smeo noću, nisam smeo toliko da rizikujem, šta ako ne dođe! Ni dvadesetak minuta potom ja sam to drago lice imao pred sobom, ja sam te dar-oči gledao i od uzbuđenja nisam mogao da progovorim. Ona mi je prislonila prst na usne, pomilovala me. „Jesi se uverio?“, rekla je i okrenula se da ode, hitan slučaj bio je gotov. I sada — bio sam zatečen, odjednom bez i malo prava na odbranu, a iz svakog delića sputanog tela, sputanog daha a nemirnog, prenemirnog damara, kao s poslednjim instinktom same duše u pometnji ipak je izbijalo: neću više da budem slučaj, neću! Da se zamenimo, ali kako?

I zamislite, on je sad pred sobom imao čašu voćnog soka, ja njegovu čašu, ni on ni ja nismo za pićem posezali, i on napet upitao je, međutim, baš to:

— Kakvo rešenje predlažeš?

Neverovatno!

U ime svoje ljubavi, u ime dostojanstva svoje žene, on je prihvatio izazov, sve kao ispočetka, i u meni je video potpuno ravnopravnog suparnika. Stegao je srce i rušio razložnošću, otkidao od sebe i tukao razumevanjem i strpljenjem. Već tu, sa pićem, njegov način bio je određen.

Sedeo sam nasuprot njemu i drhtao, da li sad odjednom ošinut i tračkom nade, ili konačno dotučen?

Sedeo je i on, ali njemu nada kao da nikada nije ni bila potrebna, on je imao pravo! Zašto, međutim, da li to i on uzdrhta, sevnu mi u svesti.

— Ne znam, — rekoh — Dušanka neće da se razvede — rekoh što pre.

I tu sad razgovor krenu, probi odjednom kao dečiji plač, sve u jednom dahu.

— A ti?

— Ja bih se razveo. Živim kao bez žene.

— A s Dušankom? Dokle ste išli?

— O tome ne mogu u njenom odsustvu, ne mogu kad neće da se razvede.

— Zašto neće, kad se volite?

— Zbog dece!

— To ti je rekla?

— Da, boji se odbaciće je.

— Ali dalje ovako ne ide!

— Probali smo već da prekinemo...

— Pa?

— Pa uvek ispadne da još o nečem treba da se dogovorimo, da se vidimo!

— Razumem, — reče — ali sad je kraj! Tražim od tebe reč da je više nećeš viđati!

Gledali smo se tu jedan dugi trenutak ravno u oči.

— Ako ona tako hoće, imaš moju reč!

Klimnuo je glavom: ako ona hoće, to je sad njegova stvar!

I tada ni on ni ja nismo znali da zamenivši pića, ništa nismo zamenili. Ostala su u stvari neispijena.

Vraćanje na početak