ČOVEK
IZA GRMA
To su lepe trospratne zgradice u lepom podavalskom naselju, sve sama bela i žuta fasadna cigla, mrko crveni krov. Na poslednjem spratu stanovi su najveći, dvoetažni, u potkrovlju spavaća soba s kupatilom i terasom – pogled sa same kosine krova. Garsonjere su tek sa jedne strane, po sredini, i samo do trećeg sprata – iznad u potkrovlju je zajednička vešernica, dva leptir-prozora na samoj kosini da se lakše veš provetrava i suši. Zgradice najčešće po dve, jedinstvene u paru, prolaz izemđu njih, na slobodnom delu bočne fasade one isturenije je ulaz levo, a iz prolaza desno ulaz i u drugu zgradu. To, dakle, i nisu klasične ulice, zgradice kao u cik-cak s velikim zajedničkim dvorištem-parkićem i s prednje i sa zadnje strane – četinar, četinarčić, bela breza – a sve živicom omeđeno. Lepo naselje.
Na
taj način istinske put-ulice, iako nisu baš daleko, kao da su od pogleda
skrivene – najpre Podavalska. Zatim poprečne staze, parkić i po koje
dečije igralište, prolaz – pa ulica Edvarda Griga. To je tek prava ulica
pune asfaltne širine i visokih, baš visokih lampiona. Kratka ulica Milene
PavlovićBarili, na primer, parnih brojeva samo, više je parking prostorčić
pa još i brdeljak, negoli ulica. Između nje i prethodno pomenute –
drvored mladih platana. Lepo naselje, ulična imena čuvenog kompozitora
i čuvene slikarke upravo mu pristaju, nikakvo čudo što se sve češće
čuje: to je beogradski Monmartr (Montmartre).
Kad
je dan sunčan, kad gugutke po krošnjama zaguguču a vrapci prhutom
ispune okolne živice i žbunove, rekao bi čovek – raj na zemlji. Imao
sam običaj da se posle višečasovnog čitanja ili pisanja i
mukotrpnog proveravanja prošetam tim naseljem, u bilo koje vreme. Izbijem tako
na Podavalsku, pa kroz parkić i prolaz na Edvarda Griga, potom njome natrag
sve do glavne kuda idu autobusi, te opet na Podavalsku – čitav krug, to
je već ceo kilometar.
Ali
te noći bila je jesen na pragu, bila je već duboka noć. Svejedno,
rekao bi čovek, i u raju sunce zalazi, a upravo pred spavanje treba
odmoriti i misao i oko od čitanja. Međutim!
Tek
što prođoh stazom između živica levo i desno kod zgrade broj 11, tek
što savih u Edvarda Griga pa blagom nizbrdicom u blagoj krivini, iskrsnu iza
grma s druge strane ograde‑parkića jedan čovek pred mene.
Poznavao sam tog čoveka, mladić zapravo, tek zakoračio u
tridesete – teško da sam se čemu dobrom mogao nadati. I on pravo pred
mene, ščepa me ćutke za grudi, povuče ustranu i obori u živicu.
Na ruci kojom pokušah da se oslonim, na butini, bedru i po celom telu osetih
ubode, zastenjah, jao, ote mi se. Držeći mi lakat pod grlom, čovek
tad progovori:
—
Idući put si mrtav ako ne odustaneš! — a drugom rukom prst pred lice,
pretnja i poslednja opomena.
Ja
pokušah da se ispravim. On ponovo pritisnu.
—
Mrtav si ako ne odustaneš, jesmo se dogovorili?!
Osećajući
trnje u svome telu, reski bol i pri najmanjem pokretu, ja sam ćutao.
Jesmo se dogovorili!? — i opet pritisak i opet prst pred
lice.
Šta
takvom jednom čoveku reći, šta uraditi!?
Oćutah.
On
se onda osvrnu, pa me pusti – i ja se uspravih.
Odlazeći
on se još jednom osvrnu. U daljini niz ulicu videla se grupa mladića i
devojaka koja je ćeretala nailazeći.
I
čovek šmugnu opet iza grma. Ja krenuh kući. S moje desne strane, na
maloj pomoćnoj trafo-stanici stajao je predizborni plakat. Vojislav Koštunica:
Zna Srbija!
Zar
zaista zna, pomislih u prolazu. Ali znaće već, znaće...
Nadležnog
lekara u nadležnom domu zdravlja sam odranije
poznavao, nisam tom prilikom bio prvi put kod njega, mlađi čovek, tek
sredovečan. — Napisaću Vam lekarsko uverenje — kaže, i zaista
korektno, detaljno piše: više ubodnih rana tu i tu, više poderotina tolike i
tolike dužine, podkolenica, butina, podlaktica, zaključak stručni,
latinski, datum, potpis i pečat. Ali mi potom kaže:
—
Pametan ste čovek, vidite u kakvom vremenu živimo, a ja sam sa izdavanjem
ovakvih uverenja već imao iskustva, radio sam u Krajini. Sud je svojom
blagošću, da l’ se plaše, još uvek na strani nasilnika i kriminalaca.
Najčešće uslovno. A šta i da ga osude, i koliko!? Izađe pa
metak u glavu, i ne znaš otkud naiđe, i ne znaš ko, jeftine su danas
ubice. Nego ako imate kakvog rođaka ili prijatelja, pomlađeg, pojačeg,
da on njega tako za gušu, da ga dobro izdeveta i ulubi, da mu više nikad na
pamet ne padne!... Razmislite, eto, ja sam Vam napisao uverenje, a Vi
razmislite!
Ja
sam, međutim, već bio razmislio. Lekar je toga dana radio popodne, a
već ujutru sam podneo nadležnoj stanici milicije:
Prijavu
protiv Gorana Ljiljkovića,
adresa
Podnosilac
prijave Taj i Taj,
adresa
Datum, godina 2002.
Dana
20. septembra ove godine u 23 časa i 25 minuta u ulici Edvarda Griga u
Resniku a naspram broja 11 presreo me iz potaje Goran Ljiljković i bez reči
– mlađi, viši i snažniji od mene – ščepao za grudi, oborio na (trnovitu)
živicu sa strane i pretio smrću: „Idući put si mrtav, ako ne
odustaneš!“ Ja sam ćutao.
Razlog
za ovu pretnju je nezakonito i nasilno pripajanje svome dvoetažnom stanu broj
18 zajedničke vešernice u zgradi Podavalskoj 90 – u kojoj imam
garsonjeru – od strane njegove majke Živane Ljiljković, oko čega je
vođen i sudski spor. Nas nekoliko vlasnika u dotičnoj zgradi, naime,
tužilo je, u ime velike većine, Živanu Ljiljković i Pavić Vitka,
stan broj 15 – koji je zloupotrebio pečat negdašnjeg Kućnog saveta
i nepostojeće Skupštine stanara, a Skupština zgrade po Zakonu o održavanju
stambenih zgrada nikada nije konstituisana – tužilo je, dakle, i pred
Drugim opštinskim sudom dokazalo da je tobožnji ugovor o pripajanju vešernice
sa neovlašćenim i čak falsifikovanim potpisima na takozvanom spisku
saglasnosti. Presudom III – P broj 8672/99 od 15. marta ove godine taj ugovor
je poništen. U međuvremenu je i Rešenje broj 356-154/99-7 opštinske građevinske
inspekcije o zaziđivanju nasilno probijenih vrata postalo pravosnažno jer
je Živana Ljiljković izgubila upravni spor protiv Gradske vlade čak i
pred Vrhovnim sudom, tj. donet je pravosnažni Zaključak o zaziđivanju.
Ne poštujući niti presudu Drugog opštinskog suda, niti rešenje građevinske
inspekcije, Živana Ljiljković je 18. jula ove godine nastavila sa nasilnim
pripajanjem dignuvši i krov na zgradi, na šta je na naš poziv opšinska građevinska
inspekcija opet izlazila i donela Rešenje ovaj put broj 356-213/02-8 o rušenju
i tih daljih radova – a mi smo podneli i krivičnu prijavu KTR broj 692/02
Drugom opštinskom javnom tužilaštvu jer je od prošlog leta gradnja bez građevinske
dozvole krivično delo po članu 52a Zakona o izgradnji objekata.
Za
ovaj prepad i ovu pretnju nemam svedoka, sem samog Gorana Ljiljkovića, pa
je umesno pozvati ga da da izjavu i predočiti mu zakonske posledice.
Napominjem da nemam ni ličnih ni ikakvih drugih neprijatelja, i da mi niko
nikada nije na sličan način pretio – izuzme li se pomenuti Pavić
Vitko koji mi je i pred svedocima govorio da će mi glavu otkinuti, pa njegovu
pretnju (bar dosada) nisam uzimao za ozbiljno (procenjujući, možda i
pogrešno, da se iz neznanja i najviše svoje bahatosti upetljao u celu stvar, tj. da nije čovek koji bi
zakonu baš prkosio – sem što se na sudske pozive ni jednom nije odazvao).
U
prilogu: Lekarsko uverenje
Potpis
I
kad god sam potom išao u stanicu milicije da se raspitam šta je sa mojom
prijavom, dobijao sam objašnjenje da će mi pismeno odgovoriti, dok najzad
dan uoči svoga puta u Nemačku ne dobih izveštaj:
REPUBLIKA
SRBIJA
MINISTARSTVO
UNUTRAŠNJIH POSLOVA
SEKRETARIJAT
U BEOGRADU
Odelenje
unutrašnjih poslova Te i Te opštine
Datum
BEOGRAD
Broj
NEŠIĆ MILAN
Milene
Pavlović-Barili, 6
Obaveštvamo Vas da smo postupili po Vašoj pismenoj prijavi broj 214.3 – 156 od 24.09.2002. godine i obavili razgovor sa Ljiljković Goranom iz Beograda, ulica Podavalska, broj 90, na okolnosti navedene u prijavi. Tokom razgovora Ljiljković je u potpunosti negirao navode u prijavi. Imenovani je upozoren na pristojno ponašanje, a s obzirom da ste Drugom opštinskom javnom tužilaštvu protiv Ljiljkovića podneli krivičnu prijavu zbog neraščišćenih imovinsko pravnih odnosa, ovim prestaju naše nadležnosti do okončanja sudskog spora.
PRILOG:
Lekarsko uverenje natrag
Potpis načelnika odeljenja majora Toga i Toga