ČEKANJE

I tako najzad dođe i taj septembar, ponedeljak, dvanaesti, toga se dobro sećam. Ne, ništa se određeno nije dogodilo, kamoli nešto posebno ili konačno — sem što sam eto toga dana dobio tu ceduljicu. Malo, tanušno parčence papira, osam puta dvanaest santimetra, ne veće, i na njemu ni jedna jedina reč. Tek samo gore pri vrhu, sleva, jedan šestocifreni broj, plavim mastilom na belom papiru: šest, osam, dva, crtica, i tako dalje. Uzeo sam na portirnici natrag svoju ličnu kartu, gurnuo staklena vrata i izašao. Pogledao sam uokolo zamišljeno pa duboko uzdahnuo. Onda sam zgužvao papir i bacio ga. Taj broj telefona odavno sam imao zapisan kod kuće. Ipak sam još pre pola sata smatrao da je bolje s ljudima lično porazgovarati, videti se, objasniti. Pogledao sam na sat. Da, ni pola sata kako sam se peo tim uskim cik-cak stepeništem sa glatkom crnom ogradom kao od abonosa pod rukom i tamnom narandžastom čojom pod nogom. Drugi sprat nije daleko, gotovo da sam napamet znao hodnik i položaj vrata sa brojem četrnaest.

— Još nije gotovo — kazao mi je službenik jedva dižući glavu s papira.

Jedna žena, koja je za pobočnim stolom sedela tik do njega, i ne osvrnu se. Nastavljala je da nešto iz razvijene hartije jede. Sem te razvijene hartije i nekoliko papira, ni na jednom ni na drugom stolu nije bilo gotovo ničega. Jedan i drugi telefon i glatka politura stola kao da behu jedini slobodan prostor u ovoj nevelikoj odaji velikog prozora inače, ali upola spuštenih plastičnih roletni. I napred i nazad, i levo i desno, sve do vrata i tik uz sami prozor, stajale su čak i po podu gomile i gomile sveski i kartonskih kutija, protokola, rokovnika, kataloga, zakona, materijala.

— Kažem, još nije komisija — podiže službenik opet glavu ne ispuštajući papir iz ruke.

— Oprostite što pitam — počeh oprezno — nešto se odužilo. Kao da su neke teškoće u pitanju?

Ili nisu, prolete mi kroz glavu, jer on nije odgovarao.

— A opet mislim — nastavih ohrabren — nit' je šund, nit' neka politika, to se odmah vidi. Uostalom, odrastao sam posle rata, dete socijalizma što 'no kažu — osmehnem se.

Ali on i dalje ćuti i ja shvatih da ćutanje može da znači i mnogo šta drugo što sa odobravanjem i ohrabrenjem ničeg zajedničkog nema.

— Pa sam, to jest, mislio, da li postoji mogućnost molbe, žalbe, kako i kome?

On diže jednu obrvu.

— Kad se mišljenja raziđu, o jednoj knjizi na primer, šta se pravno dešava? — upitah konačno.

— Pravno? — podiže on i glas i ja i nesvesno odstupih polukorak unazad. Ali nemadoh kud. Čitav stub kataloga i protokola, šta li, zaljulja se i umalo mi se ne sruči na glavu.

— Pa dobro, onda praktično? — moradoh da odustanem — je l' dajete neko objašnjenje za svoju ocenu?

— Ne! — odgovori on kratko.

— Ali to nije baš korektno prema izdavaču, prema piscu. Zar ne?

On je opet ćutao, kao da je, štaviše, nešto dublje oborio glavu u onaj papir u ruci. Ja sam s radoznalošću gledao u njega, opet sam bio prišao jedan korak, na ženu nisam ni obraćao pažnju. Sedi, jede, ne gleda me, ne sluša me, od nje ništa nisam ni mogao da očekujem. Ali se ona sada pokrenu, uze jedno papirče, napisa nešto te mi ga ćutke gurnu po stolu pod nos. I nesvesno ga prihvatih. Još uvek sam, međutim, očekivao odgovor. Ali službenik nije imao šta da kaže.

— Tu je telefon — reče mi žena nestrpljivo, pokazujući na papirić.

— Koji telefon? — moradoh da promenim pitanje. — Hteo sam samo da pitam, hteo sam da znam...

Ali me ona nije čula. Njoj su očito svi odgovori bili dati, ona se ugodno osećala za tim stolom uz taj razvijeni zalogaj, a tamo neko od prekoputa ili ko zna odakle, što je mogao da navrati isto kao što i nije morao da svrati, što nije morao ni da postoji, jedan trenutni slučaj upravo, nepotrebni objekat, šta li — ukratko, mogao je samo da je remeti i bez ikakvog smisla i potrebe misli skreće. Svet je počinjao i svet se završavao tu sa tim zalogajem i među tim papirnatim paragrafima, sve umeće i sav dragi značaj, pa svejedno ko je taj svet stvorio, koji bog ili koji tvorac, i da li baš za svako pitanje i svaki esejčić u njemu ima mesta. Najbolji svet od svih mogućih svetova, tj. zar se može drukčije?! I šta tu ima da se razgovara!

— Telefon! — reče mi opet nestrpljivo žena. — Da pitate!

Da pitam jedan broj, jedan glas bez lica, da pitam tamo nekog, tamo nekad, samo da nju sada ostavim na miru pa ma baš i ona bila ta koja će morati da digne slušalicu, kaže šta smatra da treba da kaže i da je spusti.

Razumeo sam i rekao: — Doviđenja!

— Doviđenja! — odgovorili su oboje.

I tako sam išao kući i razmišljao. Odjednom mi je bilo jasno kao na dlanu.

Definicija: Ako je subjekat ona posebnost i ona određenost što oseća ako postoji mogućnost da se oseća, što misli ako postoji mogućnost da se misli, što jede, hoće, pomera se, postoji ako postoji mogućnost da se jede, hoće, pomera, postoji — i ako je sve ostalo objekat,

Onda se može formulisati

Stav: Osnovna protivurečnost društva, i ovog, i onog, društva uopšte, je u stvari protivurečnost samog čoveka, čoveka kao subjekta i čoveka kao objekta, večna protivurečnost između subjekta kao izraza mogućnosti i objekta kao sredstva i posrednika ka toj mogućnosti, pojedinačnog i opšteg prosto rečeno, Tačke i Beskonačnosti na kraju krajeva.

I — još i ovo da ne zaboravim: telefonirao sam, naravno. Negde krajem septembra te sedamdesetsedme poslednji put sam se raspitao.

— Mi, znate, damo mišljenje ili ne damo. Nemate potrebe više da dolazite. Čekajte! — čuo sam glas iz slušalice.

Dakle čekam, i dan-danas.

(POLITIKA, HLEB I KNJIGA, iz glave VIII)

Kroz socijalizam do rata

Vraćanje na početak