Milan Nešić:

BELI DVORCI I CRNE PEĆINE

(Odlomak iz završne glave KRAJ SAM, DAKLE, ZAMISLIO istorijsko-filozofskog romana PRIČA O OCU I OTAČASTVU)

 

Da, godina za godinom prošlo je otad šesnaest godina.

Međutim, što više vreme prolazi, i što više mislim — a svašta se u međuvremenu desilo, ne samo da se Jugoslavija raspala i ne samo na način građansko-verskog rata, nego i u samoj Srbiji — sve više uviđam koliko je otac kratko, a sadržajno i jasno, krajnje promišljeno napisao svoju poslednju želju. Kao da se celog života za nju spremao, ceo život je njome osmislio. A napisana je očito u jednome dahu i odmah zapečaćena, nije čak ni načitko prepisana, nego tako kako je red za redom išao, ponešto i precrtano, kao u bolu što pre — ali krajnje osmišljeno, svaka reč. Vidite sam početak, Molim, ne ni Odlučio sam, niti Ovo je, nego tipično za njega: voleo bih, a ne zahtevam, vi ćete mi to svakako učiniti — molim. Pa to je u stvari naslov! Zašto ne računati na dobru volju i poverenje!? Zatim — kremiranje! Šta reći? Kao meteor, zar nismo o tome govorili, čovek i njegov život, zablista, pa sagori, neka tako bude, moji najmiliji! A pogledajte tek ovo! Boško i Branko Sibinović. Samo dve reči a čitava istorija, sve što je bilo i što treba da bude. Dosta je ratova, dosta na krv i nož sporova, pomirenje nam treba! Čovek nam treba i istina! U ime kakvih to laži otimati!? Branku Sibinoviću je oteto sve — što je od oca ostanulo sinu, od dede ocu — stric mu je pištoljem u glavu na njegove oči ubijen, u vlastitoj kancelariji, sad odjednom kao u prekoj sudnici, sad odjednom u ime nove Ideje i novoga Kralja-Antikralja. Branko na kraju nije imao ništa sem stana da stanuje, a niti porodicu. Boško Lalić je bio na suprotnoj strani, stao uz tu Ideju što tobože sudi, život je na kocku stavljao noseći pištolj tajno pod pazuhom, da bi ga ta ista ideja u okov na goli kamen bacila, ista ideja a novi Bog-Antibog i novi Car. Na kraju srećan što je goli život sačuvao, i on nemajući ništa do tek stančić da stanuje, a niti porodicu. Zašto da ta dva čoveka jedan drugog proganjaju a međusobno i ne znajući se? U ime kakvih to laži?! Gde su ti Beli dvorci i Crne pećine?! Ne, otac ih je još za života na majčinom grobu jednog drugom predstavio, da se vide, da se upoznaju. I eto ih najzad zauvek zajedno, Boško i Branko! Ne partizani, četnici, tobožnji rodoljupci, tobožnje izdajice, dosta je s tim, dosta s lažima! Prosto Boško i Branko! Tako se dogodilo — slučajni fotograf, službeni fotograf sa groblja kao da je, i on, znao. U ono par fotografija sa ispraćaja kovčega do krematorija uhvatio je i taj momenat poslednje očeve želje: Boško i Branko jedan pored drugoga. Obojica su pognute glave već odavno prosedi, obojica s naočarima, tamno odelo u obojice, kravata i bela košulja, tako kako su zakoračili u istome pravcu — jedan pored drugog. Konačno! Ispred njih nikakve zastave, nikakvog znaka, ni petokrake ni kokarde — dosta je s tim! Nikakve ripide, to je otac doslovce napisao. Ispred njih, kao uostalom i iza njih, može da bude samo čovek. Ljudi su ti koji su zastava i znak, samo ljudi! Na slici se lepo vidi: iza kovčega smo sestra i ja, zet, otac sestrine dece, i majka moje dece. A odmah iza nas — Boško i Branko. Tako je otac hteo, to je zamislio. Dečice nema — kako je i to napisao — odgovornost je ovo i bol stasalih ljudi.

Na fotografiji se vidi i poneko od visokih činovnika državne administracije, iz pravosuđa i stručnih komisija skupštinskih — i nepozvani došli su na ispraćaj čoveku, a ne (negdanjem) partijskom istomišljeniku. Tu se otac jedino prevario, u svojoj skromnosti izgubio je iz vida da upravo njega cene. Bilo je i sasvim nepoznatih ljudi, iako (kako je hteo, tako) očevu smrt i nismo oglasili — ali su nekako čuli. Došli su, eto, mada otac na to nije računao. Bio je na položaju da može da učini, bio je od struke da može da savetuje, da ume da napiše, čineći za ljude činio je za istinu i pravdu — i ljudi su imali puno lepih reči za njega. Iznenadio bi se da je mogao da vidi kako su te reči bile iskrene, a ne tek čoveku od položaja, ne tek zbog besplatne pomoći. Okružen, kako reče, sve istim parolama a u stvari sebičlukom, bio je i previše razočaran, tu se jedino prevario. Šta se koga tiče smrt moja, da, ćaća, ali baci dobro u vodu, isplivaće kad tad — to je ipak opšta nada, to se svih nas tiče! Inače kako bismo, ne u vodu — svi pod led!

(Milan Nešić: PRIČA O OCU I OTAČASTVU,

osma knjiga sabranih dela, Resavska biblioteka, Svilajnac 2001.)

Vraćanje na Sadržaj Priče o ocu i otačastvu

Vraćanje na početak