Gospodin N N i njegova oda radosti

U tim okolnostima pozove me jednoga dana telefonom jedan čovek, ja mu potvrdim, da, ja sam Nešić, a on se onda predstavi i reče kako i on piše. Ali, dodade, ko se još danas na knjigu osvrće! Pod komunistima je bilo ili da te hvale što god da si uz njihov ma i prećutni mig objavio, ili te hapse, ako tek samo pomisle da si im uz nos objavio, na knjigu se obraćala pažnja. Danas više ne. Možeš da objaviš što god, i to je dobro, sjajno, ali bila knjiga dobra ili loša, neće se ni osvrnuti. Nego jedino ako poznaješ novinara. Ili ako si objavio na engleskom, tj. tamo napravio karijeru, pa se onda i novinar ili ko odavde nada da uz tebe dobije preporuku za tamo.

— Zanimljivo, — uzvratih — ali izvinjavam se, ja zaista nisam čuo za Vas.

On ponovi svoje ime, a što se izvinjenja tiče, nemam se, kaže, zbog čega izvinjavati, nije to ni moj ni njegov propust. Nego je takva atmosfera u javnom životu, namerno ne kaže u književnom. Pa su nam i mediji takvi. Kako čovek i da čuje o ozbiljnom čoveku koji ozbiljno piše – o, već poodavno, objavio je ni manje, ni više nego sedam knjiga, eto, da kažemo, i on sabrana dela – ali kako, kad je sve neozbiljno i sve skandal?! Kad su jedino klanovština i partijaštvo važni, bajagi politika, bajagi viši interesi, sve drugo nije čak ni vest!

— Ponešto i sam znam o tome.

I tu se setih jedne urednice baš kulturne rubrike – jedine, uostalom, koju sam uspeo telefonom da kontaktiram ostavivši najpre mnogim redakcijama na portirnici fotokopirane stranice iz jednog bečkog časopisa u kojem je bio objavljen odlomak moje pripovetke Pesnik i njegova žena – setih se da mi je up­ravo tako i rekla: to nije vest, prosto ne zna šta da napiše! A godina 1999, godina sankcija i bombardovanja, obavezno, me­đutim, neopravdanih sankcija, neopravdanog ne bombardova­nja nego nepravednog rata, kako su svi mediji brujali. Zapad nas mrzi jer smo u pravu i jer smo dostojanstveni, pa nam zavide. A baš u takvim okolnostima, zar ne, pitao sam tada tu urednicu, taj prevod u Beču je vest, eto, ima i ko nas ne mrzi! Pa je jedno „He!“ bilo sve što je kao odgovor usledilo.

— Ali — rekoh sad ovom sagovorniku — Vi ste ipak čuli za mene...

— Da, i pročitao sve iz Vaših sabranih dela. Ali nećete verovati, čuo sam slučajno...

— Ama naprotiv, verujem Vam, pa i ja ozbiljno pišem!

Ukratko, voleo bi, kaže, da se vidimo, pa da i usmeno porazgovaramo, tim pre što smo i po diplomi kolege: i on je inžinjer.

*     *     *

I on, zamislite!

Pre nego što sam ovaj predgovor počeo da pišem, razmi­šjajući o postavci pripovedanja u knjizi i umetničkoj slobodi – koliki udeo mašte je u književnosti prava mera, koliki pak kod jednog strogo realističkog pisca – pade mi na pamet poslednji sastanak naše generacije pedesetosmaša. Bili smo opet na Elektrotehničkom fakultetu, u istom amfiteatru, opet kako ko u klupama, kako gde pored njih, žagor i iščekivanje. Koliko dugo se nismo videli, hoće li ko prepoznati koga?

— Krčevinac Slobodan! — pružih mu ruku uzviknuvši, hoteći tom sigurnošću da ga obradujem, eto, nije se mnogo pro­menio.

— Ti ćeš da mi kažeš ko sam, misliš da sam izlapeo — šalio se on. — A ja znam ne samo ko si ti nego i da pišeš, čak i šta si napisao!

U grupici koja je stajala nekoliko redova niže jedna koleginica se okrenu ka nama. I kad nam se pogledi za trenutak sretoše, dočuh je kako potom govori: — Ma kako se tek jedan drugi naš kolega pročuo, da, tek on što piše, tamo u Bosni...

Tad nisam obratio pažnju, ne čuh o kome je reč.

A sad bi mi taj podatak dobro došao. Okrenuo sam broj telefona Minić Milana Toze – navijao za „Vojvodinu“, pa sve o Tozi Veselinoviću, otuda Toza. On je o našoj generaciji vodio računa prilikom tih organizacija. Možda tog našeg kolegu a takođe književnika zna.

— Ne, nikog osim tebe. Iz Bosne, kažeš. Čekaj, možda Sosa zna, Srbljin Sofija, njen muž je iz Sarajeva, a isto naš kolega, samo godinu dana stariji. Sofija je u Kikindi, ne znam njen broj telefona, ali stani! Slipičević je prezime tom njenom bivšem mužu. A jedan Slipičević je bio asistent na našem fa­kultetu, uzmi telefonski imenik pa pogledaj...

I tu imadoh sreću. Kod prvog broja od dva jedina javi se doduše ženski glas, ali odmah potvrdi:

— Da, Kemal je Sofijin muž, on će znati njen telefon. U Sarajevu je, juče smo s njim razgovarali, evo broja.

E, ali je sad to inostranstvo, čitavih pet cifara kao pred­broj, međutim, sreća, još istog prepodneva dobih Kemala. Čuo je za mene, ali mu Sofija nikad nije pominjala nekog drugog kolegu koji piše. Ako bi taj, pak, trebalo da je iz Bosne ili u Bosni objavljivao, pa i on, Kemal, bi ga valjda znao. A za tak­vog nije čuo. Uostalom, o njihovoj generaciji vodi računa Taj i Taj, koji živi u Beogradu, mogu da pogledam u imenik.

Ali takvog Branislava u imeniku nije bilo, međutim, kod prvog broja sad od tri jedina Besedića javi se opet ženski glas koji srećom reče, da, tu je Branislav.

Te Branislav konačno ospori mogućnost da postoji još jedan inžinjer a književnik iz Bosne ili iz Srbije. A da ga on zna, dodade. Jer jednom inžinjeru danas je lako kompjuterski napraviti slog, ne mnogo teže ni novce za štampu skupiti, nije to kao što je nekad bilo, olovna slova, pa duboka štampa. A cenzure, hvala bogu, sad nema, svi objavljuju sve i svašta, ko tu da bude siguran!

Dakle, ko zna, možda jedan takav i postoji?

*     *     *

I dok sam toga dana išao u biblioteku, bio sam krajnje radoznao, stigao sam čitavih desetak minuta ranije. To je republička biblioteka, ulaz naspram spomenika Karađorđu. Izgleda da je još veća radoznalost njega raspinjala jer kad sam na garderobi odložio kaput i potom odgurnuo staklena vrata kafe‑separea u visokom prizemlju, on je već sedeo za jednim stolom sa strane. Pred njim knjiga: O POREKLU I ISTORIJI, velika, zelena slova, taj ugovoreni znak raspoznavanja još iz­daleka sam video.

Bio je to čovek zbilja mojih godina, očito odavno već prosed, s upadljivim prirodnim talasom kose začešljane pravo iznad povišeg čela. Obrve, međutim, crne, pune a kratke, pravi­lan nos, pa gornja usna tanka a donja opet puna, ukupno lice ponešto izduženo. Na prvi pogled reklo bi se lep čovek, koliko se to moglo videti tako dok je iza naočara nisko na nosu držao oborene oči. Na sebi je imao jednostavno karirani zelenkas­to‑mrki džemper do grla, videla se još samo bela kragna od košulje oko vrata.

Čim u prostoriju zakoračih, on podiže oči i jedino one kao da se osmehnuše, ne crne, ne mrke, nego i one zelenkasto mrko‑crne, ako se tako može reći, i jedino po njima sam video da me odmah poznao, možda po nekoj slici sa korica neke od mojih knjiga. Ali ne ustade. Tek kad sam prišao i na njegovu knjigu na stolu pokazao, ustao je te se rukovasmo.

— Da, to sam ja — potvrdio je kratko.

— Drago mi je. A ovo sam opet ja.

Njemu se dosetka očito dopala iako mu se i sad samo oči osmehnuše. Klimnuo je ozbiljno glavom, ali je bio slobodan da gotovo na prisan način nastavi. O meni zna već prilično. Po onome što pišem, dodade, i opet klimnu glavom. Umetnička i svaka druga istina, a kako bi drukčije jedan inžinjer pisao, to da ostavimo po strani. Njemu je naročito drago, i misli da je to značajno, što uz svaku knjigu objavim te takoreći spoljašnje podatke. To više nije klasičan impresum, kao što, uostalom, ni indeks kod mene nije klasičan nego čitav sadržaj u natuknici. Jedino kod mene je tako šta video: u indeksu karakteristične sintagme ili čak čitave rečenice iz teksta. Nego povodom im­presuma, tu se vidi i ko je knjigu pomogao i uopšte čitav književno‑istorijski trenutak. Eto, i meni, kao i njemu, Srećko i Informatika, he, nema ništa bez inžinjera!

A naročito mu se dopalo što i o drugima vodim računa, gde god mogu istinu i umetnost ispred politike i uprkos politici, to je prava stvar! Na primer onaj dodatak u PEDESET GODINA DO RATA, u impresumu sam jasno kazao zašto on tu i kako. O Miši Kostiću, Svesrpskom savezu i Klubu, a u kontekstu s Miloševićem, čitav kulturno‑istorijski trenutak u nekoliko rečenica, a iznad svega pričica Diler, sjajna stvar, sjajna! — Jeste li i od pre znali tog, kako se zvaše, Perišića? — upita me tu direktno.

— Ne, i nikad ga video nisam, ni pre ni posle. Jedino ga pismeno izvestio da ću mu pričicu kao dodatak objaviti, pos­lavši mu lektorisan primerak.

— Eto vidite! A sjajno se uklapa u Vaše sjajne priče.

I uopšte, gledao je i šta na internetu objavljujem. Sjajan prikaz‑preporuka knjige Laure Barne, na primer, umetnost i fi­lozofija po sebi. SANATORIJUM POD BELIM, je li ta knjiga objavljena u međuvremenu, nije, dabome. — Kladim se da ste i za tu Lauru prvi put čuli povodom Mišinog konkursa?

— Tako je.

— Eto vidite!

Ukratko, zato mi se i obraća, napisao je nešto do čega mu je jako stalo, možda ću negde nekako uspeti da uklopim šta od toga i objavim, naravno, ako mi se dopadne. To su tri epizode iz njegovog dnevnika, pisane u obliku pisama, jedna u osvit proleća, druga u leto, a treća u jesen. Tu je i četvrta stvarčica, sam početak ZAŠTO OVO PIŠEM, baš pravo pismo. Sa na­ročitim zadovoljstvom je pročitao moj POLJUBAC, tu bi se, na primer, uklopilo, za neko novo izdanje možda, on bi, razume se, deo troškova štampe podneo – ako već ne Srećko, naš zajednički donator. Pa kao poseban dodatak na kraju, eto, kao taj Diler, a i u POLITICI, HLEBU I KNJIZI imam jedan takav prilog post factum, čak i iza impresuma. Dabome, prosto kao još jedna ilustracija, ovoga puta sve beskonačne raznovrsnosti ljubavne želje. Ljubavne želje? Ma radosti uopšte, životne radosti, nadugačko i naširoko pripremane, kao kod Betovena, dok napokon sva priroda ne zapeva, jedna sveobuhvatna oda radosti! — Je li Vam dođe ponekad — tu me prvi put na taj način upita, zastavši i posebno me pogledavši — je li Vam dođe da od radosti zagrlite ceo svet, tako kao da Vam je sve to opet poklonjeno, odjednom novo kao da ste iznova živi, ajde da kažemo, iz mrtvih ustali, pa sad svom snagom, konačno bez ostatka i zauvek, a?

Ali iz mog oka je mogao da vidi kako nisam siguran da ga razumem.

— Naravno, — dodade — kako drukčije nego kroz ženu! Tek u zagrljaju sa ženom čovek je ceo, tek sa ženom koju voli večan — i iz očiju mu blesnu zaista radost, neko čudno ushi­ćenje. — Naravno, iluzija, — odmahnu rukom — ali i te kako istina, u toj ljubavi ne može biti varanja, inače iluzija nije istina, sam život nije istina!

A onda se prenu, kao za sebe dodade: — Hvala joj na iluziji, pa kako god hoće! — Te se krajnje razumno opet obrati direktno meni: — Znate, mi smo ljudi u poodmaklim godina­ma, dovoljno da uvidimo svu relativnost života, svu relativnost, tja, smrti, da poštujemo i život i smrt, sve što ljubav donese!

— A ljubav donosi i smrt?

— Pa sam život, a to je to, zar ne?

Ukratko, daće mi fotokopije tih stvarčica pa kako god ja nađem za shodno, one se i same po sebi mogu posmatrati kao gotove literarne celine. Da sa tim nešto dalje radi, video sam već, pomešanih je osećanja, isuviše egzaltiran da bi mogao uopšte takvu mogućnost da razmotri, kamoli da koncentrisano piše. Nego, meni na volju, a on mi može pomoći dajući mi i sirove, svoje usputne beleške tu i tamo – ako budem hteo. Ima tu i drugog materijala, pokušaj jedne grafološke analize, po sećanju pesma u prozi, skica šale sa psiho‑testom... Meni na lično poimanje, prekrajanje, sve, uz jedan jedini uslov! Da pomenuta pisma, sva četiri, budu objavljena autentično, jedino ona bez i najmanje izmene – ali pod pseudonimom! Ne što on krije ime, ne. Uostalom, ako neko od istoričara književnosti bude čeprkao, pronaći će šta i kako iz dokumenata, iz štampe, iz njegovih već objavljenih knjiga. Njemu je svejedno. Nego zbog nje, nije siguran da li ona ne bi radije da joj se ime ni u literaturi ne pominje, jedna vrlo skromna žena, a kvalitetna, gorda i dostojanstvena...

— Razumeo sam, — rekoh — ne brinite. Hvala što imate poverenje u mene.

— Kako da ne! Čitaoci Vas čitaju. Zvanični književni krugovi i Vas, doduše, prećutkuju naročito tamo gde su u iz­gledu moguće pare, je l' da, naša posla, tranzicija, ali ipak znaju šta je vrednost.

A na rastanku mi neočekivano setno, i gotovo s tugom, reče: — Sve što volimo stvorili smo sami — ali se prvi put slobodno osmehnu.

Zar, zatitra mi na vrh jezika. Međutim, uzdržah se.

Nisam ga razumeo. Ali me zagolicalo, bio sam inspirisan, bilo je potrebno, eto, celu knjigu da napišem ne bih li ga možda razumeo... Ne bih li možda njegovu priču razumeo...

 Natrag na Bog&Rat