home
 
Autor: Vladimir Milutinovic Datum: 15.02.2000
Između opozicije

Bauk pragmatizma

Opozicija nam se najzad ujedinila. Čak je i Zoran Đinđić u subotu gostovao na Studiju B. Međutim, mislim da je ovo gostovanje izuzetak u već duže vreme prisutnoj praksi svojevrsne izolacije Zorana Đinđića u (delu?) javnosti. Nedavno se ta izolacija mogla videti na jednom primeru: iako je Đinđic, po povratku iz Amerike uredno održao konferenciju za štampu na kojoj je bilo zanimljivih izjava, o tome na Studiju B nije bilo ni reči. Nema ga ni na spotu koji ista televizija pušta pod sloganom "Srbija ima budućnost" (nije bio na prvom sastanku opozicije 10. januara), ali se zato redovno izveštava sa konferencija za štampu njegovih koalicionih partnera iz DHSS-a. Đinđic do subote nikada, od kada je prestao da bude gradonačelnik Beograda, nije bio gost ove televizije, mada se pojavljivao u prilozima za vreme protesta i jednoj preuzetoj ANEM-ovoj emisiji. Ali, ne radi se samo o ovoj jedinoj opozicionoj televiziji u Beogradu. Momčilo Perišić izjavljuje da u predstojećim izborima za predsednika DS-a podržava "mlade snage" i da je ishod tih izbora veoma važan za budućnost opozicionih nastojanja. Aleksandar Tijanić piše povodom mogućeg odlaska Đinđića sa mesta predsednika DS-a kolumnu u kojoj dominiraju ocene da je Đinđić od svih opozicionara mentalno najbliži Miloševiću i da ima "rđav karakter". I da se vratimo malo u nedavnu prošlost, "Vreme" je objavilo intervju sa Đinđićem neposredno pošto se vratio u zemlju, ali su se doslovno sva pitanja (koja su , čini se, odražavala i stav novinara Roksande Ninčić) odnosila na Điniđićevu izdaju, bekstvo i izazivanje građanskog rata i haosa u Srbiji.

Ova situacija je skorijeg datuma, ali ono što Đinđića prati od kada je zauzeo značajnije mesto u srpskoj politici, je optužba za pragmatizam. Ovo je optužba koja je dominantna u javnosti, među analitičarima i novinarima. "Njega ionako svi vide samo kao pragmatistu", piše u jednom članku u tromesečniku Nova srpska politička misao. Za novinare Đinđić ima problema sa susretima, zameraju mu se i služe kao dokaz "pragmatizma" susreti sa Karadžićem, Miloševićem, Stanišićem i Vučelićem i najzad sa Madlen Olbrajt i ostalim zapadnim političarima. Ako sad ostavimo Đinđića na stranu, ova mi se optužba čini naročito sumnjiva i čini se da ima manje veze sa Đinđićem, a više sa načinom na koji su naša moralna merila bila izbaždarena tokom naše već poduže nedemokratske istorije. Pragmatizam bi u osnovi trebalo da znači sklonost ka tome da se nešto radi i uradi, pa prema tome samo nedemokratska kultura u kojoj se legitimitet ne stiče rezultatima već moralističkom demagogijom može ovaj pojam upotrebljavati isključivo u pežorativnom smislu. Pragmatizam u smislu zadovoljavanja vlastitih interesa bez obzira na merila moralno ispravnog ili na merila demokratije čini mi se da nije primenljiv osobito na Đinđića. Njegov govor nema elemenata nedemokratičnosti: npr. nisam čuo da je nekoga optužio za saradnju sa "šiptarskim teroristima" ili bilo kime prema kome se očekuje izrazito negativan stav. Takodje Studio B, dok je DS imala uticaja na njega, iako nije bio u pravom smislu javna televizija, nije bio ni zatvorena televizija, prema tome on nije sklon nedemokratskoj politici u medijima. Najzad Đinđić nije sklopio ni jedan dogovor sa socijalistima od koga bi DS imala neposredne i vidljive koristi. Ove činjenice bi trebalo da daleko pretežu nad susretima koji nisu proizveli nedemokratsku politiku, ili nad "rđavim karakterom" koji se takođe ne vidi na politici.

Uopšte, mislim da opoziciji i svima treba malo više pragmatizma. To ne znači da bi trebala da koketira sa režimom ili nedemokratskom politikom već upravo obrnuto: tek ukoliko bi pravila demokratije postala predmet konsenzusa koji potpuno funkcioniše i koji se podrazumeva i pomoću kojih se prevashodno ocenjuju političari, otvorio bi se prostor da se nešto radi bez smetnji i sumnjičenja i da se samo u onome sto se radi i misli uraditi vidi razlog zasto će se birači odlučiti za opoziciju. Ukoliko porade na svojoj verodostojnosti u pogledu demokratskih promena koje treba da izvrše po dolasku na vlast, a to se zaista postiže odustajanjem od intriga, opozicija bi imala oko čega da ujedini i sebe i birače. Za sada su se, koliko se čuje, ujedinili oko toga ko treba koga da zove na sastanak.