Divljanje u Ciboninoj dvorani iz ugla (ne)obicnog gledaoca
Sad i nikad vise

    Javljam se za rijec povodom izvjestaja hrvatskih dnevnih novina o kosarkaskoj utakmici evropske lige izmedju Cibone iz Zagreba i Partizana iz Beograda, odigrane sinoc u Zagrebu. Danasnji izvjestaji pominju divljacko ponasanje navijaca samo povrsno i to iskljucivo u svezi sa bacanjem eksplozivnih i neeksplozivnih predmeta na prostor za igru. Kako sam u gledalistu dvorane "Drazen Petrovic" proveo tri sata i dvadeset minuta, od 19 do 22.20, do minutu prije kraja utakmice (a ova je pocela u 20.30), imam potrebu da, prema svojoj savjesti i bez ikakvih i icijih sugestija opisem sta sam za to vrijeme ondje cuo i vidio. Kako nisam redovan gledalac kosarkaskih utakmica, na utakmicu sam posao samo stoga sto me je pozvao Dusan Vujosevic, Partizanov trener, koga znam barem petnaest godina, a koga nisam vidio barem deset.
    Rekao mi je da su sve ulaznice za utakmicu razgrabljene, te me pozvao da dodjem u 18.30 kako bih mogao uci sa dvadesetak beogradskih novinara i clanova kluba. Tako sam i ucinio, te sa sobom poveo i svoga sina, djecaka u desetoj godini. Smjestili smo se na istocnu tribinu, u blizinu kabine sa osobljem osiguranja. Uz nas je bilo smjesteno desetak clanova uprave ili prijatelja Partizana medju kojima nikoga ne poznajem. U dvoranu smo usli na sporedni ulaz, pravo iz autobusa. Osiguranje nas je sve podrobno pretreslo, pri cemu je receno da ni upaljac niko ne smije unijeti. Posto smo prosli kroz kontrolu, krenuli smo uz stepenice. Sa vrhu stepenista nas je snimala jedna kamera, za koju je receno da je policijska.

"SRBE NA VRBE"

    Prostor iza juznoga kosa vec je bio prilicno ispunjen gledaocima. Vecina je imala salove NK Dinama. Vidljiva su bila dva natpisa: na jednom, na bijeloj podlozi, vjerovatno platnu, velicine, odoka, u metrima 3x1, stajalo je, crnim slovima UBI SRBINA, iznad kojih je bilo vidljivo ustasko U i u njemu kriz. Drugi transparent priblizne velicine kao i prvi imao je natpis SRBE NA VRBE. Nesto prije pocetka igre unesen je jos jedan, duzine, odoka,15 metara i sirine dva, podloge bijele, s natpisom ZA HRVATSKU BEZ SRBA I KOMUNISTA. Ovo sam mogao procitati s one daljine. Natpis je, medjutim, imao i jedan dio, sitnije pisan, koji nisam uspio procitati. Taj je veliki natpis vise puta, prije i tokom utakmice, nosen s dna do vrha tribine i natrag sakama navijaca, onako kako se to na stadionima cesto vidja.
    U trenutku kad su prva dvojica beogradskih kosarkasa, pola sata prije pocetka igre, izisla na zagrijavanje, taj dio gledalista je eksplodirao od uvreda. Baceno je, najvise s juzne tribine, dosta predmeta na igraliste, neki su eksplodirali, neki nisu. Sa svih strana se zaorilo: "Ubi(j) Srbina!", "Srbe na vrbe!". Ubrzo se vrijedjanje uspostavilo tako sto bi juzna tribina viknula "Ubij!", a sjeverna dodala "Srbina". Ili, juzna: "Srbe", a sjeverna "na vrbe!" Cesto su se u horu ukljucivale i veliki dijelovi zapadne i istocne tribine. To je djelovalo sablasno jezivo i, moram reci, za mene nevjerovatno. Jacina tih jezivih poziva je na granici izdrzljivosti za ljudsko uho. Trajalo je, bez prestanka, cijelu utakmicu. Uvrede bi u horu trajale oko jedne minute, a onda bile ponavljane. Ponavljanja sam brojao do 25, a onda sam prestao. Mislim da ih je bilo preko stotinu puta.
    Uz njih je bilo, mnogo puta, pjevanja ustaske pjesme "Evo zore, evo dana", kao i one "Zovi samo zovi!" Uz povike "Vukovar" i "Tko ne skace, tko ne skace - pravoslavac je!" to je bio uglavnom sav verbalni dio citave predstave. Svega nekoliko puta je bilo sportskih povika, kao "Heja, heja, Cibosi!", a nesto vise "Dinamo, Dinamo" ili s juga "Dinamo" a sa sjevera "Zagreb". U tri navrata se, cini mi se, prije utakmice, i za vrijeme odmora cula himna kluba Dinamo. Pjevana je, vise puta, i jedna pjesma koja vrijedja klub Partizan.

BILI SU PONIZENI I PRENERAZENI

    No, nacionalisticki naboj je, po onome sto sam cuo i vidio, bio barem dvadeset puta zastupljeniji od sportskoga. Baceno je mnogo eksplozivnih naprava na igraliste, a po nacinu kako odskoce od drvenoga poda, vidio sam i dosta novcanih kovanica. Vidio sam kako se o pod razbija jedno baceno jaje, a i kako se rasprskava plod neke vocke.
    Spiker u dvorani je mnogo puta zamolio gledaliste da ne baca predmete u igraliste i upozorio da ce utakmica biti prekinuta. I dvojica igraca Cibone su uzimali bezicni mikrofon i sa igralista molila gledaliste da ne baca nista prema igracima. Zbog onoga sto se iz gledalista culo ili zbog onih natpisa nikakvo upozorenje nije rekao ni spiker niti koji igrac, niti se ikakva molba rekla da se s uvredama prestane ili da se oni natpisi uklone. Prije utakmice je u juznom gledalistu zapaljena jugoslavenska zastava s petokrakom. To je izazvalo deliricno raspolozenje medju onima koji su ondje bili, a i u golemom dijelu dvorane. Vidio sam na sve strane mnogo gledalaca kako sa svojih mjesta ustaju i prema onome plamenu pruzaju ruku u nacisticki pozdrav. Vise puta sam pogledao u lica ono nekoliko ljudi iz Beograda. Bili su ponizeni i prenerazeni. Bilo me je sram sto sam dosao u dvoranu.
    Kosarka je nekada imala pristojniju publiku od svih drugih sportova, poziv svoga prijatelja Vujosevica da vidim utakmicu prihvatio sam upravo zbog nade da ta vremena nisu posve prosla.
    Razgovarao sam s njime prije utakmice, bio je vrlo zadovoljan sto se, eto opet, moze igrati kosarka izmedju beogradskih i zagrebackih klubova. Poznajem odavno i jako dobro Vujosevicev najiskreniji prezir prema nacionalizmu i njegovu iskrenu ljubav prema zagrebackom sportu. Od sinoc znam da su vremena pristojnosti kosarkaske publike u Zagrebu prosla i ja vise na te utakmice necu ici. Troje-cetvoro tih ljudi iz pratnje Partizanove pljeskalo je na svojim sjedalima kad bi Partizan davao koseve, pa iako se vidjelo da to cine iskreno, moglo se vidjeti i da to cine iz neke cudnovate hrabrosti, kojoj mjesto nije ondje gdje je oni pokazuju. Za vrijeme dok sam ondje sjedio, nisam cuo da ih je iko vrijedjao zbog toga. No se bojim da se nisu dobro proveli na kraju utakmice.
    Ja sam iz dvorane izisao minutu prije zavrsetka, da dijete postedim neugodnosti, te ne znam koji su kraj imali nesretni beogradski gosti.
    Dogadjaji iz dvorane sustigli su i mene i moga sina i nakon izlaska iz dvorane. Ne nasavsi taksi, krenuli smo kuci tramvajem, pa autobusom. Grupe razularenih i promuklih mladica tek izislih iz dvorane nastavljale su svoje urlanje te i u prevozu pjevale sve ono sto su u dvorani stoput ponovile. To je bilo jos jezivije, jer je sve bilo liseno bilo kakvog sportskog komentara, da covjek ne zna odakle su ta grla dosla, pomislio bi da su utekla sa ratista ili iz kakva srpskog mucilista ili robijanja. U autobusu sam cuo da pjevaju nesto sto u sportskoj dvorani nisam cuo da je pjevano: "Ja ustasa, otac komunista:/zaklat cu ga, Isusa mi Krista!" Tu nesretnu druzinu cine mladici izmedju petnaest i dvadeset godina starosti, te kad covjek zna da oni rata nisu mogli osjetiti, pitanje njihove zatrovanosti mrznjom i sovinizmom biva strasno tesko.

PONASANJE HRVATSKIH SPORTSKIH NOVINARA

    Dodatnu tezinu tome pitanju daje i ponasanje sportskih novinara hrvatskih. Nijedan od njih ne trosi ni jednu jedinu rijec na jezivi repertoar tih navijaca. Ne, vec ih i podrzava, bilo presutno, bilo izricito. Evo, u Sportskim novostima pise danas ovo: "Iz grla je najcesce izlazio stih o Juri (a nije Ozmec) i Bobanu (a nije Zvonimir)". Te jos o sinocnjoj utakmici pise: "Sve u svemu, jedna sasvim mirna utakmica." A sav je taj repertoar ustaski, ja mislim, jos nakiceniji nego za Pavelicevih ustasa. O tome niko ni kap crnila danas u Zagrebu nije potrosio. Poslije onoga sto sam vidio, i, vise od svega, poslije onoga sto sam sinoc u sportskoj dvorani Ciboninoj cuo, moram reci da me cudi sto su igraci iz Beograda pristali da odigraju cijelu utakmicu.
    Ako je u sportskoj Evropi zabranjeno i strogo kaznjivo da navijaci kakvom tamnoputom igracu viknu ono uvredljivo "buuu!", onda je neshvatljivo da hiljade navijaca jednoga kosarkaskog kluba u jednom sportskom takmicenju na evropskom nivou moze nekaznjeno bez prestanka vrijedjati tokom citave utakmice igrace protivnicke ekipe na najprimitivniji i najodvratniji nacin: na etnickoj osnovi, gadjajuci ih vatrenim i hladnim predmetima i ugrozavajuci im sportsko i ljudsko dostojanstvo i zivot. Ja sam na utakmici bio i vidio sam da beogradski igraci i clanovi pratnje nicim, ali nicim, nisu izazvali nikoga i nista u toj dvorani. Neshvatljivo je kako se onolike hrnjage eksplozivnih i neeksplozivnih predmeta mogu nalaziti u rukama hiljada razularenih navijaca, uz onakav pretres kakav smo prosli ja i moje dijete. Ili ce biti da je ona sluzba pretresla samo nas dvojicu i ono nekoliko beogradskih gostiju, te zakljucila da, kad nema nista kod nas, e da onda nema ni kod koga.