ANTONIJE PUSIC ZNAN KAO RAMBO AMADEUS

Estradna ameba

Sada bih jako volio da se Haski tribunal pozabavi malo mojom ulogom u primitivizaciji medija, i nemam nista protiv da vjestaci utvrde da li sam kriv po tom pitanju

Dragana POPOV

Antonije Pusic, alias Rambo Amadeus, dovoljno je kontraverzan, egoista i ekscentrik, pa je siroj javnosti postao za veoma kratko vreme veoma poznat. U jedanaest albuma - prvi izdat 1988. ("O, tugo jesenja") do poslednjeg, objavljenog 2000. - promenio je nekoliko stvaralackih koncepata. Pored kontrabasa, gitare i saksofona, svirao je i na usisivacima. Njegovu muziku karakterise neobican spoj razlicitih muzickih zanrova. Cesto zbog lucidnih i autoironicnih tekstova, u kojima oslikava svakidasnjicu, godinama nije bio zastupljen u medijima, iako su, kako kaze, "mediji voleli kada cacka nos, prdi i slicno". Rodjen je u Herceg Novom pre 37 godina, u porodici mornara, pa mu je stoga, kako kaze, "more u krvi". Veliki je zaljubljenik jedrilicarstva i takmicar ovog sporta. Poznavaoci muzike Ramba Amadeusa shvatice nas povod da razgovaramo sa njim.

* Kako su protekle godine, raspad drzave, ratovi, ekonomska i drustvena degradacija, uticali na muzicku scenu Srbije i Jugoslavije?

- Bez obzira sta mladi kompozitori mislili o tome, istorija dokazuje da je umjetnost zapravo posljedica politike. Ali, u nekom smislu, i najava buducih politickih dogadjaja. Znaci, uvek reakcija na sadasnje, medjutim, i avangarda buducim. Otud, recimo objasnjenje zasto je grupa "Lajbah" stampala sebi pasose pet godina prije nego sto je Slovenija sebi stampala pasose, a pre nekoliko meseci napravila sajt koji se zove SFRJ.com. Zasto? Zato sto shvataju da ce trend interesovanja za tu virtualnu SFRJ, koja je bila jedan vrlo mocan kulturni prostor, barem na tom virtuelnom nivou, ponovo ozivjeti. Oni su registrovali taj sajt, a ja moram da kazem da je to vrlo inteligentan potez. Preduhitrili su me.

* Tokom devedesetih izdao si vecinu albuma i doziveo popularnost. Da li to znaci da su lose drustveno-politicke prilike za tebe bilo plodno tlo?

- Mora se reci sljedeca stvar: ja sam zapravo neka vrsta amebe, estradne amebe. U momentu kada sam dosao u Beograd kao student, bio sam vec navikao na cinjenicu da budem u centru paznje, u Herceg Novom, kao sportista i zabavljac. Cijeli grad je znao za mene... Kada sam dosao u Beograd, nedostajao mi je taj segment mog zivota. Da me ljudi prepoznaju na ulici i da mi se javljaju. 1985. godine, na primer, u SKC-u sam napravio koncert konkretne muzike - znaci Dzon Kejdz, Stok Hauzen... koncert za 28 usisivaca - i, zaista, skrenuo veliku paznju medija na sebe, te neko vrijeme bio u centru paznje. Krajem '80-tih i pocetkom '90-tih, doslo je do primitivizacije medija, koja je zapravo poslijedica legendarne Osme sjednice. U vrijeme Osme sjednice pojavila su se, stidljivo, dva autora i dva albuma na trzistu. Jedan je bio Dzej Ramadanovski, a drugi - Rambo Amadeus. I jedan i drugi nosili su izvestan duh: jedan je nosio duh asfalta, a drugi - duh kamena. Ja sam odrastao tamo gdje nema mnogo asfalta, a Dzej je odrastao na asfaltu. Zapravo, mi smo bili prvi predstavnici kontrakulture koja je dobila pristup medijima. Upravo zbog toga sto su mediji u to vrijeme krenuli u masovnu primitivizaciju. Svijesno. Ne mislim da je to islo slucajno. Naravno, ja nisam nista shvatao tog momenta, meni je samo vazno bilo da budem u centru paznje. Shvatio sam da kamera jako voli ako ja prdim, cackam nos, psujem i ponasam se kao kompletan idiot. S obzirom da mi je u to vrijeme "Barbarogenije" Ljubomira Micica bilo omiljeno stivo, u svom ekscentrizmu i egoizmu proglasio sam sebe Barbarogenijem i mislio da je upravo moja genijalnost - uzrok mom pojavljivanju u medijima. Medjutim, sada bih jako volio da se Haski tribunal pozabavi malo mojom ulogom u primitivizaciji medija, i nemam nista protiv da vjestaci utvrde da li sam kriv po tom pitanju.

* Godinu dana posle promena, sta se desilo sa muzickom scenom Srbije?

- Dobili smo slijedecu glupost: rokenrol je bio zanimljiv bas zato sto je bio mimo medija i zato sto je bio nesto egzoticno. Sada televizijski urednici, umorni, pokusavaju da kupe svoju poziciju time sto guraju rokenrol, koji je isti kao i ranije. Ja zapravo mislim da je rokenrol samo jedan mali segment vrlo zanimljive muzicke scene koja postoji u nas. Jednako me briga za rokenrol, kao i za etno, kao i za dzez i klasiku, kao i za kulturno-umjetnicka drustva koja njeguju plesove etnickih zajednica na teritoriji nase drzave. Ta zelja za rokenrolom, to jest za anarhijom, za mjenjanjem sistema, zapravo je samo autenticna adoloscentska zelja svakog srednjoskolca. U medjuvremenu, ja sam postao predstavnik tvrdje skole, to jest meni se cini da omladinu treba kultivisati prije svega kroz sport, a zatim kroz razvoj kulturno-umetnickih drustava. Rokenrol je jedan zgodan hobi, koji ce zapravo postati ono sto jeste tek kad izgubi svoju publiku, sto se, ako pogledamo statisticki grafikon, zadnjih trideset godina rapidno dogadja.

* Kakva je muzicka scena Crne Gore?

- Gospodin Petar Petrovic Njegos, koji je svoj autoritet osigurao cinjenicom da je sahranjen na najvisoj tacki te Republike, rekao je jedan stih: "Iz grmena velikoga lafu trudno izac' nije". Znaci, ako mi imamo drzavu sa jedinstvenom medijskom mrezom, drzavu koja ima 200 miliona stanovnika, na njoj cemo sigurno naci sarolikiju muzicku scenu nego u drzavi koja ima 500 hiljada stanovnika. Statisticki gledano, Crna Gora ima vjerovatno razvijenu muzicku scenu na broj stanovnika.

* Cesto gostujes u republikama bivse Jugoslavije...

- S obzirom da se ploce piratisu i da su agencije za naplatu autorskih prava, po mom skromnom misljenju, leglo najinteligentnijih i najsofisticiranijih prevaranata na planeti, moj jedini i osnovni izvor prihoda je sviranje na terenu. S obzirom da sam otac i gazda familije koja broji cetiri clana i koja ima odredjene mjesecne rashode, ti rashodi diktiraju intenzitet sviranja. Cinjenica da smo veoma skromni omogucava nam da zastitimo stil muzike kojom se bavimo, to jest da ga radikalno ne komercijalizujemo. Otud objasnjenje otkuda ja u svim krajevima nasih republika i pokrajina.

* Kako tamosnja publika reaguje na tvoju muziku?

- Iz nekog nevjerovatnog razloga, na moje koncerte dolazi samo moja publika, koja je svugde ista, tako da ja uopste ne znam da li se koncert odrzava u Skoplju, Kopru, Sarajevu, Novom Sadu ili Kotoru. Jer, zapravo, dodje moja publika koja zna sav taj repertoar, i poznaje me, i ja ne vidim nikakvu razliku izmedju njih.

* Kakav je tvoj komentar na danasnja politicka desavanja?

- Ko je procitao Orvelovu "1984", shvatice da se vlast najbolje drzi tako sto se virtuelno podeli na nekoliko partija, koje se izmedju sebe, kao, svadjaju. Mislim da je konfrontacija izmedju gospodina Djindjica i gospodina Kostunice najelegantnija moguca mjera sukoba da bi se neometano vrsila vlast. Ako bi zamislili fudbalski tim, Canak je krilo u ovom slucaju. Ako cemo da okrenemo mapu, tako sto nam je Zapad nesto cemu svi tezimo, on igra desno krilo. Lijevo krilo, naravno, igra gospodin Djukanovic, centarhalf- linija su Djindjic, Kostunica i Labus, bek lajnovi su Slavko Perovic, Zizic i Velimir Ilic