PROSVIJEĆENO GROMOLJUBLJE

Na istoj bestidnoj matrici Slaven Letica izgradio je cijeli svoj javni opus u proteklome desetljeću, još od trenutka kada je imenovan Tuđmanovim savjetnikom za pitanja specijalnog rata: izvući obilježenima pikanterije iz biografija, nerijetko i iz liječničkih kartona, drsko ih preraditi i falsificirati, a zatim isporučiti gladnoj svjetini optužbu za veleizdaju i genetski predestiniranu mržnju prema hrvatskoj državi. Ostatak posla obavit će "dirljivo prosvijećena" rulja

Piše: Viktor Ivančić

Prije nekih mjesec dana zagrebački herc-sociolog i kolumnist Globusa Slaven Letica svečano je obznanio kako "hrvatski narod upravo danas treba svojevrsni emocionalni treći put". Autor Četvrte Jugoslavije taj "svojevrsni emocionalni treći put" definira kao - "prosvijećeno domoljublje". A da ne bi sve ostalo na suhim definicijama i emocionalnim putokazima, Letica je u tom smislu poduzeo "Veliko Globusovo istraživanje".

Što je bio cilj toga gigantskog herc-projekta?

"Globusova anketa o hrvatskom domoljublju prvi je, simbolični, korak na dugom putu traganja za suvremenim hrvatskim identitetom, ponosom i domoljubljem."

A što su pokazali rezultati "Velikog Globusovog istraživanja"?

"Rezultati pokazuju da su Hrvati dirljivo domoljuban narod"!

Budući da je, zahvaljujući Globusovu znanstvenom aparatu, ta stvar sada empirijski provjerena - da su, naime, "Hrvati dirljivo domoljuban narod" - Letica je izrazio otvoreno zgražanje što "domoljublje, tj. ljubav prema domovini, nije ni u novom hrvatskom Ustavu nabrojeno kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka", premda je to "po mnogima najviša vrednota". Štoviše, Letica naziva "skandaloznim propustom" činjenicu što piscima Ustava "domoljublje naprosto nije palo na pamet", ali ostavlja mogućnost da nisu svi prosvijećeni domoljubi tako benevolentni kao on, znanstveni djelatnik Europapress holdinga, pa bi mnogi pripadnici hrvatskoga naroda "mogli pomisliti kako je posrijedi velika antihrvatska podvala ili zavjera"! I bili bi zacijelo u pravu, jer su, kao što znamo, dirljivo domoljubni, a pritom i prosvijećeni.

TVORAC BAJKI

Uopće, odakle ta dirljiva domoljubna prosvijećenost u Hrvata?

"Kako god shvatili domoljublje", empirijski elaborira istraživač Slaven Letica, "ostaje činjenica da je u razdoblju 'bratstva i jedinstva', kada su jedino proleteri i njihova avangarda imali pravo na ljubav prema domovini, domoljublje (za građane hrvatske narodnosti) bilo često i sve drugo osim te romantičarske zaronjenosti u sjećanja, ali je možda baš ta zaronjenost bila zalog junaštva i spremnosti na žrtvu za domovinu."

U vezi s tom "zaronjenosti", odnosno "zaronjenosti kao zaloga junaštva", Letica se oslanja na nekoliko vrhunskih autoriteta, poput zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, čiji su "stavovi o domoljublju i državoljublju" najbliži njegovim "ljudskim i teorijskim uvjerenjima i osjećajima, ali i 'običajima srca' prosječnoga hrvatskoga građanina". Alternativa o "globalnosti kao lijeku" - koju, prema Letici, zagovara filozof Nenad Miščević - za hrvatski narod "djeluje uvredljivo", jer je to "narod koji je oko tisuću godina čekao vlastitu državu i koji ju je stekao u krvavom ratu". Čak je, kao što znamo, u tih tisuću krvavih godina istrajno radio na svom prosvjećivanju: evo Letica je, recimo, dok je zajedno sa svojim narodom "čekao vlastitu državu", pisao Četvrtu Jugoslaviju.

No, u "Velikom Globusovom istraživanju" Slavena Letice spominju se i drugi znanstveni autoriteti i njihove teze, između ostaloga i "ono što glasoviti američki teoretičar nacije Hans C. Anderson naziva 'zamišljenom zajednicom'". Kako? Što? "Ono", veli Letica, "što glasoviti američki teoretičar nacije Hans C. Anderson naziva 'zamišljenom zajednicom'." (Globus, 12. siječnja 2001., str. 24).

E, tu već imamo mali empirijski problem s velikim znanstvenim projektom našeg herc-sociologa. Naime, "glasoviti američki teoretičar", ako ćemo već zakerati sa znanstvenim istinama, zapravo se ne zove "Hans C. Anderson", štoviše, koliko mi je poznato, "glasoviti teoretičar Hans C. Anderson" uopće i ne postoji, ali postoji Benedict Anderson, i autor je glasovite knjige "Nacija - zamišljena zajednica". No, nije dobro vjerovati da se ta omaška omakla slučajno: onaj "Hans C." iz "Velikog Globusovog istraživanja" po svemu je sudeći glasoviti Hans C. Andersen, koji je - poput Slavena Letice - pisao bajke za malu djecu. Razlika je, naravno, u tome što Hans C. svoje pisane uratke nije predstavljao nikakvim znanstvenim istraživanjima, već onim što su rečeni tekstovi doista i bili - bajkama.

U bajkama, naime, čitaoci unaprijed znaju da je sve izmišljeno, za razliku od "znanstvenih istraživanja", gdje je sve vjerodostojno, činjenično dokazano i empirijski provjerljivo, poput raznih glasovitih Hansova koji su zapravo glasoviti Benedicti. Postoji prilično jasna karakterna crta razgraničenja između onih koji, činom pisanja, kreiraju "izmišljotine" da bi ukazali na istine i onih koji kreiraju "istine" da bi dokazali izmišljotine: potonji su provjereni podlaci.

TVORAC HAJKI

I sada je vrijeme da se, umjesto Letičinim bajkama, pozabavimo Letičinom proznom zbiljom, odnosno - Letičinim hajkama. Pa pogledajmo što je to u praktičnome smislu "prosvijećeno domoljublje", odnosno "emocionalni treći put" koji naš herc-sociolog, u skladu s vlastitim "ljudskim i teorijskim uvjerenjima i osjećajima", proročki preporučuje inače dirljivo domoljubnom hrvatskom narodu.

U zadnjem broju Globusa, u podnaslovu svoje kolumne, "prosvijećeni domoljub" Slaven Letica veli: "U mržnji prema hrvatskoj državi samoga generala Andriju Rašetu ipak, povremeno, nadmašuje njegov nećak, novinar niskonakladnog tabloida Feral Tribunea, Boris Rašeta."

Što je zgriješio novinar Boris Rašeta?

a) Zgriješio je najprije prema Republici Hrvatskoj:

"Boris Rašeta i danas, deset godina nakon uspostave Republike Hrvatske kao suverene i demokratske, međunarodno priznate države, tu državu posprdno zove 'Tuđmanova Hrvatska'."

b) Zgriješio je zatim prema Republici Letici:

"Nije, dakle, nimalo čudno što takav novinar naprosto kipti od neugasive mržnje prema meni koji sam devedesetih osmišljavao strategiju za stvaranje i obranu hrvatske države od NJEGOVE države (SFRJ)."

c) Zgriješio je, nadalje, prema svetoj Hrvatskoj vojsci, i to zbog pogrešnih gena i pripadanja nepoćudnoj obitelji:

"Bolji me poznavatelji lika i djela toga novinara-lažljivca uvjeravaju da je ranih devedesetih bio, zapravo, vojni dezerter (koji je stalno mijenjao adrese da bi izbjegao poziv za obranu 'Tuđmanove Hrvatske') i da je nećak generala JNA Andrije Rašete."

d) Zgriješio je, napokon, što je to genetsko-obiteljsko naslijeđe prihvatio, umjesto da ga se na vrijeme i odlučno odrekao:

"Sklonost lažima, prezir prema Republici Hrvatskoj i cinizam kojim odiše njegov novinski jezik govore mi da je politička uvjerenja i stil doista prikupio uz 'život sa stricem'."

U nastavku Slaven Letica opisuje zločinački karakter generala JNA Andrije Rašete, iz čega dirljivo domoljubno prosvijećeni čitaoci Globusa trebaju zaključiti kako je "njegov nećak", Boris Rašeta, "novinar niskonakladnog tabloida Feral Tribunea", u potpunosti baštinio njegova duhovna i operativna svojstva.

ŽIVOT SA STRICEM

E sad, ima li ovdje smisla napominjati:

a) da je savršeno glupo kada frazu "Tuđmanova Hrvatska" smatra "posprdnom", i čak izrazom "prezira prema Republici Hrvatskoj", netko čija se kolumna zove "Druga Republika", jer je ona "Prva Republika" valjda "Tuđmanova", dakle prevladana, odbačena i prezrena;

b) da Boris Rašeta "početkom devedesetih godina" nikako nije mogao biti "vojni dezerter", jer da bi netko bio "vojni dezerter", potrebno je najprije da podliježe vojnoj obvezi, a Boris Rašeta, eto, od službenih organa "Tuđmanove Hrvatske" - one čije je "stvaranje" Letica "strateški osmišljavao" - dobio je domovnicu tek 1995. godine (što je bio uobičajeno "posprdan" odnos "Tuđmanove Hrvatske" prema građanima sa sumnjivim sastavom krvnih zrnaca);

c) da je osobito cinično kada krimen "vojnog dezerterstva" isporučuje onaj koji je, "početkom devedesetih godina", vlastitoga sina poslao na studij u Ameriku (omogućivši mu da, umjesto "života sa stricem", postane "sin na službenom putu"), premda je rečeni podmladak bio u najboljim godinama da se oda "junaštvu", "spremnosti na žrtvu za domovinu", "'običajima srca' prosječnoga hrvatskoga građanina" i uopće raznim vidovima podizanja borbene gotovosti;

d) da novinar Boris Rašeta nije nikakav "nećak" generala Andrije Rašete, niti je pak ovaj njemu "stric", pa dakle rečena dvojica nisu ni u kakvoj bliskoj ili manje bliskoj rodbinskoj vezi, kao što ni onaj "teoretičar Hans C. Anderson" nema veze s teoretičarom Benedictom Andersonom, već je ta Letičina "osovina Rašeta - Rašeta", cijela besramna konstrukcija o "životu sa stricem", samo još jedna u nizu prljavih i podlih obmana iz "znanstvenoga" laboratorija barda hrvatske herc-sociologije, inače "prosvijećenog domoljuba"!

Pitanje: Zašto je zapravo izlišno dokazivati takve stvari? Odgovor: Zato što je Slaven Letica smeće. Kako ne bi bilo eventualnih nesporazuma o kazneno-pravnoj naravi ovoga vrijednosnog suda, evo i jedne usporene snimke: Slaven Letica je ljudsko, moralno i intelektualno smeće.

Sada već čujem zborno režanje armije bogobojaznih hrvatskih duhovnika, mrmljanje o tome kako sam se spustio ispod svake dopustive razine, kako sam pogazio sve etičke, profesionalne i polemičke standarde, čuvenu mjeru hrvatskoga građanskog ukusa i komoditeta, inače dirljivo prosvijećenog, kako sam dotaknuo čak i ono dno po kojemu godinama čeprka i skuplja talog sam Slaven Letica, i doista, cijela ta priča oko jednog nadriznanstvenog patriotskog proroka, "prosvijećenog domoljuba" i teoretičara "trećeg emocionalnog puta", sumanuta storija oko njegovih bajki i hajki, dala bi se zgodno stilski doraditi, metaforički zaokružiti, oslikati živopisnim usporedbama, ali ustvari - Slaven Letica je obično smeće.

BESTIDNA MATRICA

Napokon, to nije tako strašno. Ako ste smeće, poput Slavena Letice, nema izgledne opasnosti da će vas neki "prosvijećeni domoljub" presresti na ulici i opaučiti kakvim tupim predmetom u predio potiljka, ali ako ste "nećak generala Rašete", premda to zapravo niste (no koga je briga što vi tvrdite da niste, ako znanstveni uglednik u Globusu veli da jeste!), e onda vaš potiljak možda ište i metak, a ne samo banalno tupo oružje. Takvi su, naime, "običaji srca" promovirani na ovim prostorima, a i relevantna istraživanja pokazuju da su vlasnici tih srdaca u prosjeku "dirljivo domoljubni".

Na istoj bestidnoj matrici Slaven Letica izgradio je cijeli svoj javni opus u proteklom desetljeću, još od trenutka kada je imenovan Tuđmanovim savjetnikom za pitanja specijalnog rata: izvući obilježenima pikanterije iz biografija, nerijetko i iz liječničkih kartona, drsko ih preraditi i falsificirati, a zatim isporučiti gladnoj svjetini optužbu za veleizdaju i genetski predestiniranu mržnju prema hrvatskoj državi. Ostatak posla obavit će "dirljivo prosvijećena" rulja.

Tako je bilo s "vješticama iz Rija", poput Dubravke Ugrešić, tako je bilo s "umjetnicima-izdajnicima", poput Mire Furlan, tako je bilo s "hrvatskim zlodusima i demonima", poput Lordana Zafranovića. I baš zanimljivo, znatan broj "narodnih neprijatelja" u bulumenti onih kojima je Slaven Letica, s tipičnom znanstveničkom temeljitošću, u domaji glancao giljotine i podizao galge, i danas živi u emigraciji. Valjda zato što su "vojni dezerteri", pa "stalno mijenjaju adrese da bi izbjegli poziv za obranu domovine", umjesto da su - poput Letice juniora - otišli na kakvo američko sveučilište, na prvu liniju bojišnice, po tatinoj mrkoj zapovijedi, i tako obogatili "prosvijećenost" vlastitoga "državoljublja".

Na toj matrici nastala je svijest o "emocionalnom trećem putu" i "prosvijećenom domoljublju", što ju je nedavno naš herc-sociolog (stručnjak za "običaje srca") - nakon punog desetljeća praktičnoga rada - uobličio teorijski i empirijski. Matrica je sljedeća: obznani li se za nekog da je "nećak generala JNA Andrije Rašete", premda on to nije, pak je zbog toga zločinac i hrvatomrzac jer je nužno podlegao fatalnome "životu sa stricem", premda mu to inače nije stric, smatrat će se to uobičajenim i normalnim, kao što će se uobičajenim smatrati i naknadno kamenovanje ili neko slično fizičko finale početnoga krimena; kažete li pak da je tvorac te podle obmane - jedne u dugome nizu sličnih krivotvorina istoga autora - najobičnije moralno i intelektualno smeće, e to će zacijelo uzbibati tankoćutne senzore mnogih hrvatskih duhovnika.

ŠOVINISTIČKA FARSA

Radi se, naime, o "emocionalnom trećem putu", a poruka toga "putovanja" je ova: morate biti smeće kao Slaven Letica da biste zasluženo ponijeli epitet "prosvijećenog domoljuba". U protivnome, mogao bi vam se iskopati nekakav "stric" za kojeg niste ni znali da ga imate, pa biste - u idealnoj varijanti - možda mogli dobiti "strica", a izgubiti glavu. Prije nekoliko godina takav ishod je čak bivao vrlo vjerojatan.

Uostalom, ovo opskurno rašetanje - u sasma konkretnom vidu - nametnulo se kao svojevrsni nacionalni trend. Prošloga tjedna Slobodna Dalmacija objavila je vijest o neuspješnom pokušaju Slobodanke Poštić da se vrati u vlastiti stan (iz kojeg je nasilno izbačena prije osam godina) pod znakovitim naslovom: "Obitelj nestalog vukovarskog branitelja istjeruje tajnica generala JNA Rašete!" Činjenicu da Slobodanka Poštić nikad nije bila tajnica, već je zarađivala za život kao nastavnica, a u tome nevoljnom životu nikad nije srela "generala JNA Andriju Rašetu", Slaven bi Letica vjerojatno objasnio kao rezultat "sklonosti lažima i preziru prema Republici Hrvatskoj", što je sasvim razumljivo znade li se da je dotična nastavnica bila tajnica, i to generala Rašete kojeg nije upoznala, a ustreba li znanstvenih objašnjenja, citirat će teoretičara Hansa C. Andersona koji se zove Benedict Anderson. Naposljetku, važno je samo ne zvati se Slobodanka!

To saznanje jedino je bitno da bi se njegovalo "prosvijećeno domoljublje", da bi se marširalo "emocionalnim trećim putem", da bi se upustilo u kolektivno "traganje za suvremenim hrvatskim identitetom i ponosom", te tako pronašao "zalog junaštva i spremnosti na žrtvu za domovinu".

S obzirom na prevladavajuće stanje duha, koje je slikovito predstavljeno u "Velikom Globusovom istraživanju", odviše je preuzetno nadati se da će Letičina dugometražna šovinistička farsa, zajedno sa svojim tvorcem, u skoroj budućnosti završiti tamo kamo spada - u kontejneru. Premda bi to bilo sasvim zgodno i praktično: država se najbolje brani iz odgovarajućeg bunkera.

P.S. Gotovo zaboravih, Letica je svoju kolumnu u zadnjem Globusu napisao formalno u povodu afere oko transkripata iz Ureda predsjednika države, uzgred spomenuvši kako i na Pantovčaku vlada "duh generala Andrije Rašete". Kao poticaj daljnjoj diskusiji, prilažem sljedeći citat:

"Slavenu Letici darovao sam dosta novaca. Šifra je bila 'tvrdo kuhana jaja' za devize, a 'meko kuhana jaja' za dinare. Prodavao mi je stenograme i ostale državne tajne. Ponekad je to iznosilo, u ona doba, i po tisuću i pet stotina maraka. Ostale svjedoke ne želim spominjati."

Autor citata je Marinko Božić, izvor je Slobodni tjednik, a nadnevak 8. siječnja godine Gospodnje 1993.

Svatko, naime, ima svoga "strica