Clanci

                                                                            

Autor: Vladimir Milutinovic                                                  

Osnovna pravila                                                                      

Moralna avangarda

Kako je moguće da Milošević može da politički preživi ovakav gubitak Kosova i da istovremeno tvrdi kako ne postoji nikakav razlog za prevremene izbore? Kako to da je ceo establišment potpuno imun na sve prigovore o porazima koji se ređaju jedan za drugim zadnjih 10 godina?  

Odgovor na ovo možda najvažnije pitanje je upravo onaj koji je i formalno potreban da bi vlast skinula sa sebe odgovornost za ove poraze: oni naime nisu ni rekli da će sacuvati Kosovo ili da će uraditi bilo šta. Poruka vlasti nije bila: "Mi cemo sacuvati Kosovo" ili "Na Kosovo neće doći strane trupe" čak i ako ste čuli upravo ove rečenice. Jer one za njih znače: "Mi treba da sačuvamo Kosovo, to je naš stav", odnosno: "Ne treba da na Kosovo dodju strane trupe", a značenje cele politike se može sažeti u: "Nama je Kosovo u srcu (a drugima nije)". Dakle cela politika se vodi tako da ona ne predstavlja navodjenje nekog cilja, sredstava da se dodje do tog cilja, preuzimanja odgovornosti za sve to i traženja podrške, već predstavlja kontinuirano tvrdjenje da jedna grupa predstavlja moralnu avangardu, da je ona nužan uslov da se održi moralna supstanca društva, odnosno važenje bilo kojih moralnih normi u društvu. 

Ova vrsta legitimacije bi trebalo da nam je poznata i očekivana jer to je bio obrazac legitimacije u socijalizmu. Partija je bila avangarda radničke klase, dakle, moralno odvojena ne samo od reakcionarnih elemenata, nego od svih, jer je politička konkurencija mogla biti dozvoljena da je partija bila sigurna da će većina uvek birati njih, potvrdjujući njihove moralne norme i njihovu jedinstvenost u sposobnosti da ih čuvaju. U ovoj slici nisu bitne same moralne norme, jer one mogu biti i ispravne (i zaista sposobne da vrše negativnu selekciju medju strankama) a da moralna razlika izmedju partije i naroda i sa njim svake opozicije, ostane da važi. U tom slučaju stanje jednog društva je baš kao u filozofskoj priči o "samoskrivljenoj nezrelosti" - narod masovno pristaje na moralne tutore i da bude tretiran kao moralno nezreo. Ali to, da se vratimo na pocetak priče, povlači i više, ne samo da se tako pristaje na moralnu nezrelost, nego i svaku drugu, odnosno, na racionalnu nezrelost. 

Jer, pošto se moralne norme odnose na osnovne i nezaobilazne interese pojedinaca i ako je partija jedini garant njihovog ostvarivanja, ona kao moralna avangarda ima dovoljan legitimitet za vladanje i ne mora da gradjanima nudi bilo kakve racionalne projekte koje će ostvariti. Pojedincima se dakle ni ne nude racionalni projekti a kamoli da oni sa svoje strane mogu uticati na vrstu projekata koji će se primenjivati. Ako se vlast i može hvaliti nekim uspesima podrazumeva se da su i oni proizvod specijalnih i nedostupnih znanja običnom puku, odnosno produkt "genijalnosti vodje".

Svo ovo znači da ako narod ne želi da bude tretiran kao moralno nezreo i da upotrebi racionalnost celog društva za svoje projekte, moral treba da bude proteran iz politike. Političar ne sme da se predstavlja kao isključivi garant važenja moralnih vrednosti u društvu, niti kao njihov autor, odnosno moral ne sme da bude kriterijum pozitivne selekcije u politici. 

Neko naravno mora da preuzme raspravu i osnaživanje moralnih normi i to mora da učini javnost sastavljena od ljudi koji se ne kandiduju za izvršnu vlast. Od strane nezavisne javnosti etablirane moralne norme mogu i treba da služe kao kriterijum negativne selekcije političkih stranaka. Moral je u potpunosti nepogodan da bude pozitivan kriterijum u politici:1) on, kao što smo rekli, oslobađa vlast ikakve racionalne odgovornosti, 2) moral kao takav nije samo osnova isključivanja iz vlasti nego iz društva uopšte, te omogućava zabranu opozicije (potpunu ili delimičnu, kao kod nas), 3) moral se lako može shvatiti u širem smislu, tako da je on stvar izbora, tako da ustvari ne postoji ni odgovornost vlasti za same moralne norme koje primenjuje i najzad, 4) ukoliko nije istina da je samo mala grupa ljudi u društvu moralna i da samo ta ista mala grupa poseduje najšire racionalno znanje, vlast će biti prinudjena da monopoliše komunikativni prostor da bi ono što je neistinito prikazala istinitim.

 

Mi, kao zemlja, u potpunosti pripadamo modelu legitimacije vlasti kao moralne avangarde. I to nije nikakva tajna. Rečima vladajućih stranaka: " Moral je danas odrednica i linija razgraničenja odnosa Jugoslavije prema svetu i odnosa u samoj zemlji..., biti moralan znači ne biti izdajnik" (NIN, 19.08.99, 15). Danas kao i juče. 

Ono što mi kao društvo nismo u stanju, je da postavimo sebi pitanje nije li razlog ove moralne razlike u četiri gore pobrojane ogromne beneficije koju vlast koja uživa moralnu razliku ima, dok je narod u četiri odgovarajuće nesreće: bez racionalnosti, mogucnosti izbora, bez konsenzusa i komunikacije o realnosti. Odnosno da li je moralno (= da li je u interesu svih) da postoji i traje ova razlika ili je to samo u interesu jedne male grupe? Odnosno da li se do demokratije (= interesa svih) dolazi putem ovako legitimisane vlasti?

Ova pitanja su osnovna demokratska pitanja zato što predstavljaju onaj sledeći kriterijum demokratije koji dolazi posle višestranačja. Jer, sasvim se dobro može zamisliti da su u političkoj konkurenciji stranke koje žele da vladaju po modelu moralne avangarde, ono u čemu se naravno razlikuju je pitanje ko je moralna avangarda, a postojanje izbora i kakvog takvog prostora u kakvim takvim medijima im pruža dovoljnu nadu da će većina jednom potvrditi njihovu pretenziju. Dakle, bez promene modela političke kulture, višestranačje ne pruža nikakvu garantiju da će demokratski interes biti zadovoljen. 

I to je slučaj upravo kod nas, pogodnosti koje postojeći sistem vlasti pruža ako se ne promeni sa promenom vlasti je onaj veliki usisivač koji opozicione stranke vuče ka postojećoj vlasti, tako da se može reći da iako partija koja je na početku višestranačja zauzimala 4/5 političkog prostora kopni, model koji je ona nasledila i inaugurisala u prilagođenom obliku, nastavlja da ima isti uticaj. Međutim, iako je primena latentno prisutnog negativnog modela legitimacije trenutno zaoštrena do maksimuma (najdrastičniji primeri su "pokrivanje" poslanika u skupštini i ometanje Studija B, ali takođe i u nedavnom periodu skoro potpuno skidanje političkih govornih emisija sa BK televizije (još uvek važi) i Studija B), to nije uvek bilo tako. U medijima je postojala prilika da se demokratske norme vladavine formulišu na način koji bi bio više obavezujući. To daje osnova za tvrdnju da je javnost uopšte nedovoljno doprinela da se model moralne avangarde razgradi i dovede u pitanje. A to je bio ekskluzivan zadatak upravo javnosti u užem smislu, onda kada je čine ljudi van politike i kada su njena tema osnovna pravila koja politika mora da poštuje. Pošto su i pravila demokratije zasnovana na moralnim razlozima, trajna "demokratska opozicija" može da bude samo javnost, dok stranke to mogu biti samo u nedemokratskom režimu preuzimajući ta pravila od javnosti i naglašavajući njihovu neprimerenost za pozitivnu legitimaciju bilo koje stranke.

 

                                                                                                            gore