home
Jovica Trkulja:

Mukotrpno sricanje demokratije
Usta puna revolucije
    Nikola Kopernik nije ni slutio da ce jedna rec iz naslova njegovog dela "De Revolutionis Orbium Coelestium" ("O kruzenju nebeskih tela") napraviti veci kopernikanski obrt u politici nego njegova znamenita teorija u astronomiji. Rec je o "revoluciji" koja je dramaticno obelezila novovekovnu istoriju. Srpska povest od Karadjordja do Kostunice je istorija permanentne revolucije. Stoga nije cudno sto su ovog oktobra u Srbiji svima usta puna revolucije.
    1. Septembarska izborna kradja izazvala je krik gneva pokradenih gradjana koji je oduvao Milosevica i srusio srpski Berlinski zid. U noci izmedju 5. i 6. oktobra 2000. godine pocelo je urusavanje Milosevicevog rezima, tog zastrasujuceg simbola ideoloske iskljucivosti i netrpeljivosti. Njegovo uklanjanje oslobodilo je revolucionarni talas koji je 90-ih godina zapljusnuo Centralnu i Istocnu Evropu.
    Padom Milosevica procesi konstituisanja moderne demokratske zajednice ozivljavaju i nastavljaju da zive tamo gde su nasilno prekinuti. Pri tome, oslobodjenje od "jarma nezrelosti" i stega autoritarnog drustva tek je na pocetku, tako da srpsko "oslobodjenje istorije" i "povratak u (modernu) istoriju" dobija sve vise oblike "osvete istorije".
    2. Desetak dana nakon "oktobarskih revolucionarnih zbivanja" (ostavki, smena rukovodecih struktura, ustolicenja kriznih stabova, poplave "novih nezavisnih medija" i sl.) sasvim je ocigledan raskorak izmedju njihovih radikalno-demokratskih potencijala i politicke institucionalizacije. Euforiju novonastale slobode i velikih ocekivanja uveliko zamenjuje postrevolucionarni mamurluk, melanholija i svojevrsni strah od slobode (koja nikada u Srbiji nije pevala tako lepo kao sto su suznji pevali o njoj).
    Revolucionarni zanos i patos ubrzo su rasprseni pod naletom "oktobarskih prvoboraca", "dosovih spomenicara" novog jednoumnog sivila medija, ali i armije kameleona i prevrtaca. Srbija se preko noci nasla u ambijentu pretkomunizma, a njena demokratija ponovo na stranputici.

Revolucionarni zanos i patos ubrzo su rasprseni pod naletom "oktobarskih prvoboraca", "dosovih spomenicara" novog jednoumnog sivila medija, ali i armije kameleona i prevrtaca. Srbija se preko noci nasla u ambijentu pretkomunizma, a njena demokratija ponovo na stranputici
    Ne zavaravajmo se. Oktobarsku bitku nisu dobili ni DOS-ov osamnaestoglavi zmaj od papira, niti njegove dezorijentisane partijske celije po Srbiji. Jos manje pasivna "narodna" vojska i policija. Bitku je dobila mladost Srbije i gradjani koji su u deceniji "dogadjanja naroda" stasavali do punoletstva i koji su uspeli da se usprave, da na izborima 24. septembra kazu NE tiraninu i, potom, 5. oktobra pocnu uzimati svoju sudbinu u svoje ruke. Vazno je da ih dosadasnji (su)vozaci ne sprece da krenu dalje ka punoj slobodi i istonskoj demokratiji. Na taj nacin Srbija bi, pored vlasti i opozicije, konacno dobila i punoletnog gradjanina kome vise niko nece moci prodavati rog za svecu.
    3. Skidajuci sa sebe milosevicevsko ruho i odbacujuci sps-jul-radikalsku realnost Srbija se vraca na same pocetke modernog drustva, da bi u njima, na temeljima gradjanskog drustva otpocela izgradnju demokratske zajednice.
    Ako je Brozov socijalizam bio iznudjeni intermeco "ubrzanog nadoknadjivanja industrijalizacije", Milosevicev nacional-populizam racji hod u istorijski corsokak, Kostunicina "demokratska revolucija" bi se mogla definisati kao zakasnela nadoknadjujuca revolucija, koja, kako je svojevremeno nakon pada Berlinskog zida primetio Habermas, "oslobadja prostor za nadoknadjivanje propustenog razvoja".
    Otuda se srpsko oslobadjanje istorije odigrava pred nasim ocima kao vec vidjeni film sa mucnim scenama meteza, a na velikom ekranu, kao u Kusturicinim nadrealistickim kompilacijama, promicu poznate scene od "Pada Bastilje", preko "Oktobarske revolucije i "YU samoupravljanja" do "Pada Berlinskog zida".
    4. Uz svu buku i galamu oktobarska gibanja u Srbiji nisu jos uvek donela nista bitno novo. U sustini ona su znacila odbacivanje nepodnosljive, neodrzive stvarnosti i rokadu dojakosnjih vozaca i suvozaca srpske pogibelji. Dramatican kraj Miloseviceve vladavine mozda je krah starog rezima, ali ne i krah starog drustva, koje se za razliku od rezima, ne moze politickim dekretom promeniti i pretvoriti u civilno drustvo. Za to je potrebno mnogo vremena i energije, sredstava i volje.
    Otuda bi oktobarska euforija morala ustupiti mesto trezvenijem raspolozenju i razmisljanju. Jer, kako istorija usporava javljaju se stranputice i rizici. Stoga je puno razloga da nasi (su)vozaci uvaze upozorenje R.Darendorfa, napisano nekoliko meseci posle pada Berlinskog zida: "Voziti automobil po zaledjenom putu nije narocito tesko sve dok je put potpuno prav i dok se ne menja brzina. Cak se moze voziti vrlo brzo: revolucija 1989. nije priznavala nikakva ogranicenja brzine. Sada se, medjutim, pojavljuju krivine i rdjavi uslovi na putu, pa se mora menjati brzina. Potrebna je izuzetna vestina da se ne izgubi kontrola i ne izazove sudar, ili potpuno sleti s puta".
    Drugo vazno Darendorfovo upozorenje glasi: postkomunistickim drustvima je za donosenje demokratskog ustava potrebno sest meseci, za demokratsku institucionalizaciju (uspostavljanje demokratskog pluralizma, parlamentarizma, pravne drzave i vladavine prava) sest godina: a za stvaranje slobodnog demokratskog drustva - sest decenija. (Umereni srpski pesimisti ovu formulu mnoze sa dva).
    Jednoga dana kada se stisaju sve "revolucionarne" strasti, ova magijska rec koja je dramaticno obelezila epohu, vratice se tamo gde joj prvobitno bilo mesto - u astronomiju. Vratice se svom izvornom znacenju: kretanja ili opticaja manjeg nebeskog tela oko veceg. Dakle, re(e)volucija kao opticanje - vecno vracanje istog.

 

 
 
Bogdan Tirnanic
Kuda idu stare majke

Nekoliko "polemičkih dvoboja" na ekranima različitih televizijskih kanala, emitovanih ovog proleća, imali su nečeg zajedničkog: oni su nas vratili u vreme s početka devedesetih godina, kada su ovakvi politički programi učinili televiziju glavnim moderatorom života

      Ovog proleća, sve se volšebno izmenilo: televizija je opet preuzela funkciju glavnog moderatora političkog života, postavši ponovo predmet pregrejanog interesovanja i svakodnevnih polemičkih komentara. Možda je tome najviše doprineo zimski dogovor opozicije, čija je jedna stavka nalagala Studiju B da u svoj program pripusti (doduše, na kašičicu) i nekog ko nije funkcioner SPO-a. Odmah su pripustili Duška Mihajlovića, simpatizera SPO-a. Samo po sebi, dakle, to nije bitnije uticalo na strukturu vesti ove stanice, ali je, na psihološkom planu, otvorilo brešu da se, u drugim segmentima programa, televizija kojoj su ljudi nekada najviše verovali, vrati svojim izvornim uređivačkim principima i, tokom poslednjih mesec dana, emituje niz provokativnih sadržaja (godišnjica ubistva Slavka Ćuruvije, film Janka Baljka o raketiranju zgrade RTS-a).
       Princip akcije-reakcije odmah je došao do izražaja. Kuća poznata pod imenom TV Bastilja je, a da njenog kouča niko nije tukao po ušima, iznenada osetila potrebu da se otvori prema izdajničkoj opoziciji, predloživši retko fer dvoboj četiri protiv dva (tako ona valjda doživljava realan odnos snaga). No, kako je Drašković odbio da se pojavi u toj emisiji, gostoprimstvo je pred sam početak otkazano i Đinđiću pod izgovorom brige za čovekovo zdravlje, te je vladajući trojac Šaja-Šeki-Bojić sam sebi dodelio pobedu (3:0) za zelenim stolom, podastrvši pred gledalište dugačak spisak pete kolone, popis svih naših izdajnika i plaćenika.
       Odmah zatim, već sutradan, Šešelj je samoinicijativno odlučio da ipak pruži šansu lideru DS, te su se Đinđić i on susreli u studiju jagodinske televizije Palma plus, koja je u vlasništvu jednog funkcionera SSJ ("arkanovci.") Bio je to dvoboj do istrebljenja, dug dve stotine minuta, u čijem je prvom satu Razvojvoda masakrirao mladog Kizu, da bi ovaj, vrativši se iz mrtvih, u trećem satu vođi radikala naneo najteži među retkim polemičkim porazima u karijeri tog bespoštednog televizijskog terminatora. Novine su se zatim danima utrkivale u preštampavanju stenograma te predstave u žanru ovdašnjeg teatra surovosti.
       Ali je Šešelj, kao sportsmen, sve to primio mirno - ili je od zadobijenih udaraca izgubio osećaj za orijentaciju - pa je, jer su ga njegovi koalicioni partneri ostavili na cedilu, prihvatio da se sam suprotstavi trojici opozicionara u programu njemu inače naklonjene televizije Palma bivšeg "espeesovca" (?) Mikija Nećete Se Vratiti Vujovića. Onim što se kasnije dogodilo Miki je bio najcrnje pogođen i kao Srbin i kao urednik. Prema nekim podacima, emisija je potukla sve rekorde gledanosti i sva je prilika da takav njen rejting uskoro neće biti nadmašen. Niti bilo koji drugi rejting. Ovo otuda jer je te večeri, na praznik rada, u studiju Palme bilo (polemičke) krvi do kolena, kao što je bilo i bacanja mikrofona (iza scene je, pretpostavlja se, bilo dovoljno banana), uz obilje teških reči (psihopata, ludak, lažov, kriminalac, zločinac), a o teranju stare matere na ono mesto da i ne govorimo. Budući da se Velja Ilić povremeno ponašao kao Savićević (valjda je i ovde primicač bio u pitanju), a Čanak požurio da uhvati poslednji autobus za Novi Sad, može se, uz nešto novinarske benevolentnosti, zaključiti da se Šešelj, ostavši sam sa Batićem (igračem sličnog krljačkog profila), nekako izvukao, što je bilo ravno pobedi.
       Tako nas je, sve u svemu, taj niz emisija, a naročito ova poslednja, vratio u (bolju) prošlost, na početak decenije, kada je, u prvim danima ovdašnjeg nazovipolitičkog pluralizma, televizija doživljavala svoje zvezdane trenutke, pretvarajući (srpsku) politiku u vodeću stavku (srpskog) šou-biznisa. Tada su se kasete sa predsedničkim kandidatima razmenjivale iz ruke u ruku (čak su ih i neki video-klubovi rentirali), Šećeroski je bio slavan (ozbiljno mu je konkurisala jedna kondukterka GSP-a), a mnogi još pamte Šešelja kako (stigavši u studio direktno iz zatvora da, upravo zahvaljujući tom televizijskom nastupu, postane najveće iznenađenje prvih predsedničkih izbora) izigrava lepo vaspitanu gospođicu ili Vuka gde vazda priča kako mu je u detinjstvu hleb sa kajmakom i šećerom uvek - gle čuda! - padao na namazanu stranu. Oni koji tada nisu (ovde) živeli, teško će poverovati da su direktni prenosi zasedanja prvog saziva višestranačke skupštine ozbiljno konkurisali prenosima utakmica evropskih fudbalskih šampiona. Ali, kako svi znamo, bila je to priča sa tužnim krajem: televizija je umrla.
       Sada smo se ponovo, mada se tome nismo nadali, našli unutar iste duhovne matrice: evo opet Šešelja koji vam izdajničke gene otkriva do desetog kolena unazad, eto Batića koji maše starim novinama, predstavkama i novogodišnjim čestitkama i, u ime Kralja i Otadžbine, staje na branik azijatskim hordama i Fidelu Kastru lično; opet se zna ko je ustaša, a ko je bio komunjara, i koga finansiraju Ameri (novo otkriće: Milan Milutinović je američki plaćenik), preko Stipice Mesića i bed blu bojsa.
       Je li to treba da nas raduje, to što je televizija (politički) živnula? Na prvi pogled, bolje prazilučki (palmski) živahna televizija, nego ružičasto duhovno mrtvilo. Ali, ono što će se ispostaviti konačnim efektom pomenutih emisija (i onih koje će, u narednim danima, sigurno uslediti) biće smešteno na samu ivicu kolektivnog očajanja - ako ta kategorija (očajanje) ovde ima još ikakvog smisla izvan svog statusa opšteg mesta. Jer, vrativši se po duhu u rane devedesete godine, televizija je otkrila poraznu činjenicu da se u duhovnom profilu, u mentalitetu i običajima naše politike ništa nije promenilo čitave ove decenije, još jedne u nizu onih koje su pojeli skakavci. Nije to večno vraćanje istog (bilo bi to, iz ove sumorne perspektive, prava blagodet), to je (naša) loša beskonačnost. Otuda ovaj set televizijskih keč-ez-keč-ken dvoboja u blatu kao u krčmi gde je svetlo davno ugašeno, poručuje da promene (uskoro) neće biti, budući da je to što se ovde još zove politikom tek jedan leš čije raspadanje predugo traje, zagađujući ionako temeljno kontaminirani duhovni prostor, te izazivajući entropiju jezika koja ovaj spušta do nivoa senkrupa.
       Zato je Šećeroski - čija se četke/metle definicija ovdašnje politike pokazala preciznom - i mogao da se vrati u društvo estradnih zvezda iz Maksovizije, i zato je vlasnik Pinka, odgovorno političko lice, otpustio M. Ilića kao opasnog provokatora. No, dobro je znati da je bar nekome jasno kako stvari stoje. Zato će se ljudi brzo vratiti Pinku koji je - otkriću vam tu tajnu - naša najznačajnija politička televizija. Na njoj se prikazuje Dosije X.