EVAKUACIJA U 26 SLIKA

U naredbi Kriznog štaba Požege od 29. listopada 1991. nabrojana su 24 sela, kojima su poslije pridružena još dva. U roku od 48 sati trebalo je evakuirati mještane Oblakovca, Vučjaka Čečavačkog, Jeminovca, Šnjegavića, Čečavca, Koprivne, Rasne, Pasikovaca, Kujnika, Orljavca, Crljenca, Sloboštine, Milivojevace, Podsreća, Vranića, Nježića, Požeškog Markovca, Klise, Ozdakovaca, Poljanske, Kantrovaca, Gornjih Vrhovaca, Lučinaca, Oljasa, Smoljanovaca i Buševca. Na području spomenutih sela je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 2120 osoba. Feralovi reporteri su krajem siječnja ove godine - više od devet godina nakon evakuacije - obišli najveći dio sela navedenih u naredbi i ostali zapanjeni: sve je spaljeno vrlo pedantno, bez greške ili propusta

Piše: Drago Hedl

Točno u podne 29. listopada 1991. počela se provoditi naredba o evakuaciji 26 sela zapadnog dijela općine Požega, koju je dan ranije donio Krizni štab. Naredba je bezbroj puta pročitana na lokalnom radiju, a pripadnici požeške Civilne zaštite, zajedno s jedinicama policije zaduženi za evakuaciju, istaknuli su na najprometnijim mjestima velike plakate s punim tekstom naredbe. Evakuacija "svih građana, njihove osobne imovine i stoke" odnosila se na sela podno Papuka i Psunja u kojima je, isključivo, ili u velikoj većini, živjelo srpsko stanovništvo. U naredbi Kriznog štaba Požege ta su sela i naselja pedantno nabrojana. Područje koje je trebalo biti evakuirano u roku od 48 sati obuhvaćalo je Oblakovac, Vučjak Čečavački, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivnu, Rasnu, Pasikovce, Kujnik, Orljavac, Crljence, Sloboštinu, Milivojevce, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisu, Ozdakovce, Poljansku, Kantrovce, Gornje Vrhovce, Lučince i Oljase - dakle ukupno 24 sela, kojima su kasnije pridodani i Smoljanovci i Buševac. Na području spomenutih sela je prema popisu stanovništva iz 1991. živjelo 2120 osoba.

Već u ranim popodnevnim satima 29. listopada 1991. duge kolone traktora, zaprežnih kola i poljoprivredne mehanizacije, automobila i stoke kretale su se prema istoku, u pravcu Požege. Civilna zaštita angažirala je i pet autobusa za prijevoz ljudi, te pet specijalnih vozila kojima je prebacivana stoka. Za sve koji si sami nisu mogli osigurati smještaj bilo je predviđeno da se okupe u "rajonima prikupljanja" u Ivandolu, Deževcima, Perencima, Tornju i Biškupcima. U naredbi je stajalo da iz kuća valja iznijeti samo ono najnužnije, "prehrambene artikle, odjeću i obuću, posteljinu, sredstva osobne higijene, pribor za jelo, najnužnije sredstva rasvjete, zlatninu i novac", te dakako stoku. Prilikom napuštanja kuća, tvrdi jedan očevidac, ljudima je rečeno da ih dobro zaključaju i da će - kad se budu vratili - sve naći na svojim mjestima, onako kako su i ostavili.

NUŽNA ODLUKA

U naredbi koju je izdao Krizni štab Požege stajalo je da je cilj evakuacije zaštita civilnog stanovništva spomenutih sela, koje su počele ugrožavati "četničko terorističke snage i jedinice JA". Također, tvrdio je Krizni štab, evakuacija je trebala omogućiti uspješniju obranu. No, Anto Bagarić, predsjednik Kriznog štaba, današnji požeško-slavonski župan, a tada predsjednik Izvršnog vijeća Općine Požega, kasnije će ponešto drugačije interpretirati pravi smisao evakuacije. U feljtonu "Požeški ratni dani", koji je 1995. izlazio u lokalnom glasilu Požeški list, Bagarić će reći kako je "takva odluka bila nužna, jer se primijetilo da dio stanovnika tih sela srpske nacionalnosti, neprijatelju pruža snažnu logističku podršku (pruža im utočište, daje informacije, hranu i sl.), pa je našim snagama bilo nemoguće osigurati potpunu kontrolu kritičnog područja". U službenom dokumentu o djelovanju Civilne zaštite u Požegi stoji pak i treća verzija: "Širenje ratnih sukoba u sjeverozapadnom dijelu općine, te potreba uspostave linije obrane u dužini od oko 40 km, dali su povod Kriznom štabu općine da 28. 10. 1991. izda zapovijed o evakuaciji stanovnika, njihove osobne imovine i poljoprivredne mehanizacije."

Krizni štab Općine Požega, uz već spomenutog predsjednika Antu Bagarića, činilo je još 14 ljudi, osoba od najvećeg povjerenja tamošnje HDZ-ove vlasti. U njemu je bio i šef policije Nikola Janković, zapovjednik 123. brigade Hrvatske vojske Miljenko Crnjac, predsjednik općine Tomo Jelić, predstojnik Ureda za obranu Drago Matošević, načelnik Civilne zaštite Šimun Miletić, te još devet osoba. U naredbi o evakuaciji koju je potpisao Krizni štab stajale su još dvije važne informacije: nakon okončanja evakuacije bilo je zabranjeno svako kretanje civila na području nabrojanih sela, a vremensko trajanje naredbe nije bilo ograničeno, nego je stajalo kako će "zavisiti od smirivanja prilika na navedenom području".

Prilike na spomenutom području smirile su se relativno brzo - već krajem prosinca 1991. Hrvatska će vojska, točnije 123. brigada HV-a, pod zapovjedništvom današnjeg generala Miljenka Crnjca, uspostaviti punu kontrolu na tom prostoru, pa su okolnosti zbog kojih je naredba o evakuaciji izdana i provedena u potpunosti prestale.

TRAGOVI PLJAČKE

Početkom 1992. svi iseljeni mogli su se vratiti u svoja sela. No s izuzetkom tri sela - Poljanske, Orljavca i Lučinaca, gdje su se u svoje domove ponovno uselili Hrvati - ostali se nisu vratili do danas. Razlog za to posve je jednostavan: nisu se imali kamo vratiti. Njihove kuće, gospodarski objekti, crkve, spomenici, groblja, zadružni domovi, čak i trafostanice, bili su spaljeni ili posve uništeni.

Feralovi reporteri koji su krajem siječnja ove godine - više od devet godina nakon evakuacije - obišli najveći dio sela pobrojanih u naredbi, ostali su zapanjeni sustavnošću obavljenog posla: ni jedna zgrada nije ostala čitava, bez obzira radi li se o kući za stanovanje, gospodarskom objektu, štali... Sve je spaljeno vrlo pedantno, bez greške ili propusta. Gornji Vrhovci, jedno od većih sela s popisa Bagarićeva Kriznog štaba, doimlje se posve apokaliptično i ni po čemu ne zaostaje za hirošimskim izgledom vukovarske Mitnice nakon pada Vukovara u studenome 1991. I danas, toliko godina kasnije, u Gornjim Vrhovcima, ali i većini drugih sela s popisa o evakuaciji, vidljivi su tragovi pljačke i paljevine. U ostacima kuća još se jasno se razabire da su prije spaljivanja temeljito popljačkane - izvlačeni su čak i električni vodovi iz zidova, skidane pločice iz kupaonica, kvake s vrata... Potom, kad je odneseno što je vrijedilo, sve je popaljeno.

U Hrvatskom vojniku iz veljače 1992. na zanimljiv je način objašnjeno spaljivanje Gornjih Vrhovaca i drugih sela. U tekstu "Čišćenje Papuka i Psunja", doslovce piše: "Kad je 123. brigada HV krenula prema Gornjim Vrhovcima, jakom neprijateljskom uporištu iz kojeg su mjesecima topništvom rušena sela u sjeverozapadnom dijelu općine i gađani položaji Hrvatske vojske, u neprijateljskim je redovima nastala pomutnja. Strah ih je nagnao u bezglav bijeg prije kojeg su spalili cijelo selo. Kad su vojnici 123. brigade došli do sela, još je sve gorjelo." U već spomenutom feljtonu Požeškog lista, slučaj je opisan ponešto drugačije: "Požeška 123. brigada krenula je potom i dalje, a četnici, uplašeni da će biti okruženi i da će im bit odsječena odstupnica prema Bučju, počeli su se povlačiti i iz svojih drugih uporišta. Bez većih borbi naši borci su 16. prosinca ušli u zloglasne Gornje Vrhovce, te dan kasnije na Zvečevo. O bježaniji neprijatelja najbolje su svjedočile velike količine ostavljenog oružja, streljiva, hrane, dokumentacije i dr." Ovdje dakle nema ni spomena o "bezglavom bijegu, prije kojeg je spaljeno cijelo selo", jer bi bilo teško objasniti kako onaj tko bezglavo bježi ima vremena spaliti sve - ama baš sve kuće i gospodarske objekte - a dokumentaciju i oružje ostavlja netaknutima.

PREPUŠTANJE SUDBINI

No, kontradiktorne informacije koje su se službeno pojavljivale nakon evakuacije 26 sela i njihovog spaljivanja (izuzetak su, rekli smo, samo tri sela, gdje su hrvatske kuće ostale čitave) nizale su se kao na tekućoj vrpci. Tako u službenom dokumentu o ulozi Civilne zaštite u Požegi stoji niz zanimljivih podataka, koji, kad se pažljivo iščitaju, daju jasnu sliku događanja na tom prostoru. U tom dokumentu, u čijem je posjedu Feral, stoji da je za vrijeme evakuacije 26 sela izvučeno i 376 goveda, 569 svinja i 167 ovaca. No, u razdoblju od 3. studenoga 1991. - dakle nakon završene evakuacije, pa do 17. ožujka 1992. - Civilna je zaštita "predala na daljnje zbrinjavanje" 2295 goveda, 3712 svinja, 1310 ovaca, 85 koza te 20 konja. Kako je i na koji način "zbrinuta" spomenuta količina stoke, Feralu je kratko objasnio jedan od očevidaca: "Valja o tome pitati lokalne mesare."

U svom izvještaju o onome što se na području 26 sela događalo nakon evakuacije, Civilna zaštita Požege spominje i svoju ulogu u asanaciji terena. Tokom te akcije, koja je započela 5. siječnja 1992. - što svjedoči kako bi, da nije bilo sustavnog paljenja, neposredno nakon tog datuma povratak u 26 sela bio moguć - uklonjeno je 1179 uginulih svinja, 292 goveda, 469 ovaca, 68 koza, sedam konja, tri srne, 27 lisica, 277 pasa, 194 mačke, te 1701 komad uginule peradi. Zanimljivo je da se u tom pedantnom popisu nigdje ne spominju ubijeni ljudi. A njih je, prema navodima svjedoka, oko sedamdesetak!

Dio ljudi, mahom onih starijih, nije se odazvao naredbi o evakuaciji, vjerujući kako nema što izgubiti. Ostali su u svojim domovima, prepustivši se sudbini. Dio mještana nabrojanih sela pridružio se pobunjenim Srbima i njihovim uporištima bliže Pakraca, a oni evakuirani ubrzo su shvatili što je im činiti, pa su preko Save otišli u Bosnu i ondje ostali, ili se prebacili u istočnu Slavoniju, u napuštene kuće istjeranih Hrvata, naročito u mjesta uz granicu sa Srbijom - Bapsku, Lovas, Ilok...

Đuro Brkinjača, jedini Hrvat iz Rasne, sela ponešto udaljenijeg od prometnice Požega-Pakrac, kaže da do evakuacije 29. listopada 1991. u tom mjestu ni jedna puška nije opalila. Brkinjača je imao nesreću da ga je, neposredno pred taj događaj, udarila krava, pa je završio u bolnici. Kad se vratio i ponovno našao sa svojom, u međuvremenu evakuiranom suprugom, cijelo selo, uključujući i njegovu kuću, bilo je spaljeno. Jednoj francuskoj novinarki koja je to područje posjetila neposredno nakon rata detaljno je ispričao tko je palio kuće i ubijao ljude. Nedugo nakon toga posjetili su ga "ljudi iz općine" i zaprijetili mu da pripazi što govori, pa događaje koje je ispričao francuskoj novinarki više nije voljan ponavljati.

DUGI POPIS MRTVIH

O ubojstvima koja su se događala na tom prostoru postoji dosta zabilježenih iskaza svjedoka. U jednome, s čijim se sadržajem upoznao i Feralov novinar, navedena su imena i osnovni podaci ubijenih stanovnika nekih od 26 sela. Na tom dugom popisu mrtvih navedeno je kako su u Čečavcu ubijeni supružnici Jovo (76) i Mila Radić (72); u Jeminovcu Mile Mijatović (90), za koga se tvrdi da je izgorio u zapaljenoj kući, te Milan Radmilović (81) i njegov sin Ljubomir (51). U Vučjaku Čečavskom ubijeno je, tvrde iskazi svjedoka, čak 14 osoba: Milan (79) i Ljuba Carević (65), Jagoda Dulić (73), Radojka Dulić (47), Mile Dulić (39), Kata Dulić (73), Milena Ivanović (47), Anđa Starčević (63), Milka Starčević (73), Jagoda Starčević (82), Mica Šimić (61), Milka Šimić (78), Janko Živković (67) i Nikola Živković (41).

Svjedoci navode da je u selu Šnjegaviću ubijeno 15 osoba, te navode njihova imena: Bosiljka Protić (84), Milan Protić (63), Draga Protić (60), Stanko Protić (69), Milan Radmilović (56), Anka Radmilović (53), Milka Radmilović (84), Stanko Radmilović (bez navođenja godina), Anđa Stanković (70), Bosiljka Stanković (bez navođenja godina), Ljubomir Protić (53), Ana Radmilović (70), Ilija Radmilović (40), Željko Ranosavljević (26) i Mileva Milošević-Subašić (53).

Svjedočenja do kojih je došao Feral i iz kojih su citirani navedeni podaci mogla bi se pokazati prilično pouzdanima. To je, bar što se tiče broja osoba ubijenih u selu Šnjegaviću, Feralovim reporterima posvjedočio Rudolf Maček, županijski državni odvjetnik u Požegi. Naime, iz Državnog odvjetništva u Zagrebu je 17. ožujka prošle godine, dakle neposredno nakon uspostave nove vlasti, županijskom državnom odvjetniku u Požegi proslijeđena kaznena prijava protiv nepoznatih osoba, vezano uz ratne događaje u tom dijelu Hrvatske. U kaznenoj prijavi koju županijski državni odvjetnik Maček nije dao na uvid Feralovim novinarima, potpisnici tuže odgovorne osobe, ne navodeći njihova imena, za ubojstva i paljenje cijelih sela. Konkretno - kad je o ubojstvima riječ - navode se osobe iz sela Šnjegavića, ali županijski odvjetnik Maček nije bio voljan navesti njihova imena. Rekao je tek da je na njegov poticaj 11. prosinca prošle godine, u suradnji s Vladinim Uredom za nestale i zatočene, obavljena ekshumacija u Šnjegaviću i da je tom prilikom iskopano 13 tijela. Bila su u masovnoj grobnici, a njihovi su ostaci prebačeni u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, gdje identifikacija poginulih još nije obavljena.

NEPOTREBNA ŽURBA

Na Feralov upit jesu li obavljene određene istražne radnje, Maček je odgovorio da će to biti učinjeno - pokaže li se potrebnim - kad se budu identificirala tijela i vidjelo tko je i na koji način ubijen. Dodao je tek da je upućen dopis Ministarstvu obrane sa zamolbom da se navedu jedinice i odgovorne osobe koje su na tom području djelovale u vrijeme ratnih zbivanja, ali je odbio reći što u odgovoru MORH-a stoji, pravdajući to vojnom tajnom. Na Feralov upit je li itko u Požeško-slavonskoj županiji procesuiran za ratni zločin, Maček je odgovorio potvrdno, rekavši kako je nakon Bljeska osuđeno petnaestak Srba. Na dodatno pitanje je li za ratni zločin poveden postupak ili pokrenuta istraga protiv kojeg Hrvata, Maček je odgovorio niječno, dodavši kako s tim ne treba žuriti jer, opće je poznato, ratni zločin, ako ga je bilo, ne zastarijeva.

No Anto Bagarić, predsjednik tadašnjeg Kriznog štaba, a danas požeško-slavonski župan, čim je u javnost procurila informacija o kaznenoj prijavi za ubojstva i pljačke u Šnjegaviću, oglasio se na sjednici Županijske skupštine. Bagarić je naveo kako u kaznenoj prijavi stoji da su u tom mjestu - u akciji koja je uslijedila 11. i 12. prosinca 1991. - ubijene 22 osobe, te ustvrdio da nije riječ ni o kakvim civilima, nego o mještanima tog sela i okolnih sela "koji se nisu odazvali pozivu Kriznog štaba na evakuaciju od 29. listopada, već su svoju cjelokupnu imovinu na traktorima prevezli preko tada okupiranog Bučja, Okučana do Banja Luke, te se poslije uniformirani vratili na Psunj, priključivši se postrojbama Banjalučkog korpusa i aktivno sudjelovali u ratnoj akciji 11. i 12. prosinca u kojoj su i poginuli". Kad stignu obdukcijski nalazi i potvrde li imena i godišta osoba iz pisanog svjedočenja o događajima u Šnjegaviću, županu Bagariću bit će vrlo teško objasniti kako su to neki pripadnici Banjalučkoga korpusa imali i više od 80 godina, te da je među njima bilo toliko žena.

Feral je punih pet dana s Bagarićem pokušao ugovoriti sastanak, no njegova tajnica - iako joj je više puta rečeno o čemu s nekadašnjim predsjednikom Kriznog štaba želimo razgovarati - nije mogla pronaći slobodan termin. Tako smo ostali uskraćeni za odgovore na brojna pitanja - među njima i ono ključno: nije li naredba o evakuaciji bila samo praktična provedba ideje "humanog preseljenja" dogovorenog na najvišim razinama vlasti?

MANJAK DOBRE VOLJE

Naredba o evakuaciji 26 sela, koja, nakon što je prije više od devet godina bila izlijepljena po požeškim selima, sada ponovno izlazi za svjetlo dana, jedan je od najkompromitantnijih hrvatskih dokumenata koji govore o smišljenoj politici etničkog čišćenja. Onima koji su bili pozvani da zbog "zaštite života" napuste svoja sela, ali i širokoj hrvatskoj javnosti, bit će apsolutno nemoguće objasniti zašto je spaljeno 26 podpsunjskih i potpapučkih sela (tri su, rekli smo, u kojima su živjeli i Hrvati, spaljena djelomično). Odgovori na pitanja tko je izdao tu naredbu, tko ju je provodio, tko je ubijao ljude i pljačkao sela, a potom ih pedantno zapalio - svjestan da tako zauvijek onemogućuje onima koji su u njima živjeli da se više ikada vrate - jednom će morati biti predočeni javnost.

Hrvatska Vlada, "nezadovoljna dosadašnjim djelovanjem policijskih i pravosudni institucija na otkrivanju, istraživanju i procesiranju ratnih zločina počinjenih za vrijeme i neposredno nakon završetka Domovinskog rata", kako stoji u priopćenju od 12. siječnja ove godine, odlučila je osnovati poseban odjel ili ured Državnog odvjetništva Republike Hrvatske koji će se baviti kaznenim progonom počinitelja ratnih zločina.

Eto prvog posla za novo državno tijelo koje bi trebalo preduhitriti haaške istražitelje i Carlu del Ponte u vršljanju po našim šuma i gorama. Postoji sve što je potrebno: pisana naredba, članovi Kriznog štaba koji su je izdali, vojni i policijski zapovjednici - postoje i leševi i spaljena sela. Još kad bi postojala dobra volja...