B. Arsic: Dobila si uglednu nagradu Hajnrih Man za svoj roman "Muzej bezuvjetne predaje". Ovaj roman vec dozivljava ozbiljna citanja. Znam mnoge ljudi koji pisu citave studije i eseje o ovom romanu. Ali, roman nije objavljen na hrvatskom, i citaoci u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji ne mogu ga citati na jeziku na kojem je napisan. Zasto?
    D. Ugresic: "Heinrich Man" mi nije dodijeljen za pojedinacnu knjigu nego za eseje, za recimo to birokratskim jezikom, esejisticku knjizevnu aktivnost.
    Situacija s objavljivanjem moje knjige upravo je fantasticno dvolicna. Svih ovih desetak godina bila sam Hrvatskoj neprijatelj. Istina, objavila sam Americki fikcionar (Durieux, 1993), ali je knjiga prosla posve gluho. Ne sjecam se da je objavljena ijedna recenzija.
    Kultura lazi objavljena je u izdavackoj kuci Arkzin 1996. Vecina knjizara je odbila da je prodaje, ali je knjiga na neki tajanstven nacin ipak bila rasprodana. Publicitet su, izmedju ostaloga, napravile izrazito lose recenzije. Za objavljivanje romana javio se s ne suvise entuzijasticnom ponudom jedan zagrebacki izdavac. Pojavila se i jedna negativna recenzija njemackog izdanja romana.
    B. Arsic: Da li si nakon politickih promena u Hrvatskoj i dalje "neprijatelj"?
    D. Ugresic: Odnedavno, cini se vise nisam neprijatelj. Vidim to po tome sto neki ljudi u svojim intervjuima i napisima spominju moje ime. Medjutim, moja prisutnost svodi se na golo ime i prezime koje pokriva stanovit sadrzaj i ima simbolicnu funkciju. Ponekad me upotrebljavaju kao neku vrstu javnog trulexa, spuzve za brisanje lose svjesti. Tako moja virtualna prisutnost nadomjestava stvarnu prisutnost. Sto se stvarne prisutnosti tice cinjenice govore suprotno: mojih knjiga vec desetak godina nema u prodaji, u medjuvremenu je izrasla nova generacija potencijalnih citalaca koja nema pojma tko sam. Moji kolege, za razliku od mene, u istih tih deset godina nisu izgubili izdavacki kontinuitet. Situacija je pogorsana cinjenicom da su moje knjige sa zigom nekih zagrebackih biblioteka, prema pisanju Feral Tribunea, nadjene na smecu. Dakle, i biblioteke su pridonijele cistki.
    Nadalje, sumnjam da se moje ime nalazi na reading listama koji moji bivsi kolege, profesori knjizevnosti na zagrebackom Filozofskom fakultetu, daju svojim studentima. Sve u svemu, s jedne strane i dalje je na snazi strategija kulturnog deletiranja, a s druge se stvara lazna medijska slika da je sve u redu. Sto vise, mnogi su uvjereni da je moja emigracija neka vrsta knjizevnog turizma.

Mit o gradjanskom drustvu

    B. Arsic: To sto mnogi misle na takav nacin govori nesto i o nasem "kulturnom" miljeu. O tome da radis suocena sa raznovrsnim strategijama iskljucivanja, "pretumacivanja"?
    D. Ugresic: Moj slucaj ne bi bio relevantan, mogli bismo ga svrstati u kulturno-politicke ekscese, da ne pokazuje jasno nesto drugo, mnogo vaznije. Prvo, ja mislim da je kultura u svim nasim juznoslavenskim krajevima jedan niz kulturnih ekscesa, da je nastajala usprkos. U tom smislu, Krleza, Andric, Crnjanski su kulturni ekscesi. Mit o prijeratnom (prije Drugog svjetskog rata) gradjanskom drustvu je tanak. Jos je tanji mit o komunizmu koji je unistio gradjansku kulturu. Danas se pokusava prodati mit o gradjanstvu (tom koje je, valjda, nastalo u komunizmu) koje je unistio primitivni nacionalizam (u Hrvatskoj HDZ i Hercegovci, u Srbiji seljaci-nacionalisti, ili pak transformirani komunisti kao sto je Milosevic). Ispada da je gradjanstvo ta postojana zrtva, a pritom nit je luk jelo, nit ga je mirisalo.
    Komunizam je, po mome misljenju, sa svojom ideologijom kultura narodu, znanje je moc postao kulturom. Komunizam je sa svojim ideolosko-mitskim vrijednosnim sistemom (mit o deset jezika koje je govorio seoski djecak Tito i pritom je jos svirao klavir i pusio cigaru!), a onda i s pedesetogodisnjom praksom bio KULTURA, sto vise vrijeme titoizma bilo je zlatno vrijeme jugoslavenske kulture. Prisjetimo se koje je visoko mjesto sama rijec kultura imala u ideologiji komunizma.
    Jaka propaganda, praksa obaveznog opismenjavanja, poticanog i besplatnog skolovanja zaista su donijeli opismenjavanje cijele jedne seljacke populacije, jer Jugoslavija je bila pretezno seljacka zemlja. Prisjetimo se: svako manje mjesto imalo je dom kulture, amatersko kazaliste, novine i radio-stanicu. To danas zvuci jako smijesno, ali su po prvi puta do tada posve strane, posve nefamilijarne stvari postale svakidasnjicom. Prisjetimo se nadalje drzavno dotiranih casopisa, festivala, i slicnog. Ta prva faza - faza Hamleta u selu Mrdusa Donja— bila je primjer nevidjene kulturne demokratizacije. Na Zapadu je tu vrstu demokratizacije donijelo trziste, na Istoku — komunizam. Kultura vise nije bila bauk rezerviran za bogate, za elitiste, za gradjane, nego je postala dostupna svakidasnjica.
    Zatim je zaista doslo i zlatno doba kulture: prisjetimo se madjarskih, poljskih, ceskih, ruskih, jugoslavenskih filmova (bez obzira na cenzuru!), izdavastva, prijevoda, internacionalizacije, muzickih, filmskih, teatarskih festivala. Demokratska televizija prenosila je i Fest i Bitef - svatko je mogao, od Triglava do Djevdjelije - posredno sudjelovati u najnovijim kulturnim dogadjajima.
    S padom komunizma i razbijanjem jugoslavenskog kulturnog prostora pala je i ideologija znanje je moc i kultura u narod. Pokazalo se da su mnogi odahnuli, pokazalo se da je komunizam nametao kulturne vrijednosti koje su mnoge ljude stiskale kao tijesna cipela. Posebno je odahnula emigracija, politicka i gastarbajterska, ta koja se nakon promjena vratila. Oni su se vratili na svoje, familijarno, na to sto je i bilo predmet njihove nostalgije: na selo, na tamburice, na svoje jeftine etno-simbole. Mnogi su, dakle, skinuli cipele. Jedni su se vratili na tamburice, a drugi u Hrvatsko narodno kazaliste, sto su dva lica istoga shvacanja kulture.

Teska destrukcija jedne kulture

    B. Arsic: Govoris o "strategijama kulturnog brisanja"? Kako te strategije funkcionisu, da li uspevaju da proizvedu zaborav?
    D. Ugresic: Deletiranje koje se dogodilo u mom slucaju nije, dakle, privremeno. Ne radi se samo o stampanju jedne knjige. Moja profesionalna biografija je izbrisana. Dvadeset godina rada na fakultetu, deset knjiga Pojmovnika ruske avangarde, prijevodi, knjige, dnevno sudjelovanje u kulturnom zivotu bivse sredine, sve je izbrisano. I ponovo, ne radi se samo o meni: profesionalne biografije mnogih ljudi su izbrisane, i sumnjam da ce se ikada ponovo uspostaviti kao kulturna vrijednost. I to ne zato jer je proslo vrijeme, jer su stvari zastarjele, jer su mozda out of time, nego naprosto zato jer se dogodila temeljita, teska destrukcija jedne kulture, s njezinim institucijama, mrezom odnosa, distribucije, navika i vrijednosti.
    Ostala je tzv. kulturna sredina u kojoj malo tko mari za bilo sto osim za svoje vlastito, personalno prezivljavanje. Zaborav ce biti sve dublji, vrijeme prolazi, na vlasti u kulturi su i dalje ljudi koji su sve sutke podrzavali, koji nisu rekli nijednu rijec, koji su dogadjaje promatrali kao privremene ne uvidjajuci da su radili na ruiniranju vlastite kulturne proslosti, da su rezali granu na kojoj i oni sami sjede. Netko je rekao da je povijest koja se zaboravlja osudjena na to da se ponavlja. Ja, na primjer, nisam zaboravljena. Postojim kao citat bez navedena izvora.
    Na primjer, krajem osamdesetih objavila sam knjigu prijevoda Danila Harmsa pod naslovom Nule i nistice. U Beogradu je nedavno objavljena knjiga Harmsovih prijevoda pod naslovom Nula i nista. U Zagrebu je takodjer objavljena knjiga prijevoda Danila Harmsa u kojoj se prevoditeljica ipak poziva na moje krive prijevode. Primjera ima mnogo. Vjerujem da svaki od izbrisanih participanata bivse jugoslavenske kulture moze navesti slicne primjere. Stvari ce se ne samo duplicirati nego i triplicirati: Hrvatska, Bosna, Srbija. Na jednom jeziku postojat ce nekoliko prijevoda necega sto je vec prevedeno, stampat ce se knjige koje su vec jednom napisane, postavljat ce se kazalisne predstave koje su jednom vec izvedene, snimat ce se filmovi koji su jednom vec snimljeni.
    Zbog zaborava i totalne destrukcije, uspostavit ce se neka nakaradna kultura koja ce podsjecati na ulazak u cirkusku satru s ogledalima: odraz ce biti iskrivljen i umnozen. A za to, kao i uvijek, nece biti krivi nasi vodje i diktatori, nego nasi kolege, ti koji imaju vlast u kulturi, ma kako se ona cinila malom.
    B. Arsic: Jedan od najvaznijih eksponata u tvom "Muzeju bezuvjete predaje" je fotografija tri plivacice. Ova fotografija na izvestan nacin otvara arhiv tvoje proslosti iako uopste ne poznajes osobe na toj fotografiji. Da li to znaci da se cak i ono sto cini nase najintimnije jezgro, obrazuje "slucajno", nekom fotografijom nepoznatih plivacica na pakrackom jezeru koje je usnimio nepoznati fotograf?
    D. Ugresic: Iskreno receno, ne govori mi se o romanu, jer on nije objavljen. Osim toga je besmisleno. Daleko besmislenije od one Bugarke koja je, kazu, po beogradskim trznicama za sitan honorar prepricavala nastavke Kasandre.
    B. Arsic: Postoji izvesna razlika u stavu izmedju "Kulture lazi" i "Muzeja". U "Kulturi lazi" bila si antipoliticna, dakle zacudjena, i spremna na samoobranu. Imala sam osecaj da si Muzej napisala iz nekog osecaja da te vise nista nece zacuditi, zato sto si umorna. Ich bin mude, to ponavljas stalno?
    D. Ugresic: Radi se naprosto o atmosferi koju zrace knjige, a ne o stavu. Roman je jedan zanr, a knjiga eseja drugi. Roman odise melankolijom, eseji su vrsta obrane od ludila. Narator u esejima jasno trazi komunikaciju s citaocem, narator se obraca sredini, on se konfrontira, buni, polemizira. Narator u romanu kruzi nekim intimnim poljem na razmedji izmedju jave i sna, proslosti i sadasnjosti, dislociran, privremeno centriran u gradu koji i nije grad nego metafora za splet tema koje kruze oko autora. Ili oko kojih autor kruzi.

Muskarci imaju apsolutnu moc

    B. Arsic: Kakav je tvoj odnos prema feminizmu? Da li se tvoje knjige mogu citati kao "zensko pismo"?
    D. Ugresic: Feminizam je postao tako uopcen pojam i zato me ne vesele pitanja tipa jeste li za feminizam ili protiv. Nacelno sam, dakako, za feminizam, smatram se feministicom i bit cu to sve dok je sva moc na svijetu u rukama jedne polovice covjecanstva, muske. Ta moc u rukama muskog dijela covjecanstva je toliko evidentna i sveprisutna, ukljucujuci civilizirani Zapad, da me zapravo najvise cudi kako to da samim muskarcima ne pada na pamet da se ogledaju oko sebe, zastide i zapitaju kako je zapravo sve to moguce. Dovoljno je zamisliti samo da nas netko promatra sa strane, recimo netko s neke druge planete. Muskarci su posvuda, imaju apsolutnu moc u politici, u drzavnim poslovima, u medijima, glupo je da i nabrajam.
    S druge strane feminizam se razgranao i obuhvaca toliko podrucja da se usudjujem govoriti samo o onom u kojem sama jesam, o knjizevnosti. Danas, kada postoje zenske studije, zensko citanje knjizevnosti, zenska knjizevnost, zenska kritika, zenski pisci i zenska publika, kada je dakle cijela stvar institucionalizirana i javno usvojena (ili je barem tako na Zapadu), tesko je vratiti se na pocetak i odgovarati na jednostavna pitanja da li postoji zensko pismo (postoji!) i kako se ja osobno odnosim prema tome. Tradicionalna institucija knjizevnosti je srusena (barem je tako u zapadnome svijetu). Tu tradicionalnu instituciju knjizevnosti koja je bila bijela, zapadna i muska srusila je politika identiteta, pravo na govor Drugoga, feminizam, postkolonijalni pristup, nove teorije itd.
    Instituciju knjizevnosti srusila je logika trzista, trzisne i medijske globalizacije. Sve to, zajedno s institucijom, srusilo je i tradicionalne knjizevne vrijednosne hijerarhije. Mislim da je trenutno najveci problem upravo ta vrijednosna konfuzija, sve je progutalo trziste. Narusena je cak i ideja identiteta (gender, i sl). Jednom sam srela muskarca koji je promijenio spol i postao zenom i lezbijkom. Kako je u pitanju osoba koja pise knjige pitala sam je da li se s promjenom spola promijenilo i njezino pismo. Bila je zbunjena i nije mi znala odgovoriti na to pitanje. Ja cu, na vase pitanje je li moje pismo zensko odgovoriti radije kao citalac odgojen na zapadnoevropskoj knjizevnoj tradiciji.
    Dakle, sva ona literatura koja se bavi samo jednom perspektivom i jednom temom (muski roman o nogometu, zenski roman o zenskim tjelesnim funkcijama, gay roman o gay zivotu ili naprosto roman o vrtlarenju, na primjer) zapravo mi je dosadna. Dakle, literatura Drugoga, koja je danas dobila sva prava, svoju publiku i svoje mjesto unutar knjizevnosti, ali koja pritom jednako tako iskljucuje nekog drugog Drugoga, ne zadovoljava moje citalacke kriterije. Ja znam da je veoma tesko obuhvatiti sve, ali mozda staromodna natuknica o univerzalnosti knjizevnosti moze pomoci da ujedinimo to sto smo razdvojili.
    B. Arsic: Da li zivis u egzilu?
    D. Ugresic: Na pitanje o egzilu odgovorit cu ti ovako. Dok god sredina koju sam napustila na sva zvona galami (i zacudo ne prestaje!) kako Hrvatska nije istjerala nekoliko disidenata, kako Hrvatska nista ne duguje tim disidentima, kako su ti disidenti otisli svojom voljom, ja cu ponavljati da zivim u egzilu. Dok god se nitko iz Hrvatske do danasnjeg dana nije obratio da stampa moje knjige (osim Nenada Popovica, koji je ponudio da stampa moj roman), dok god nikoga ne brine sto nema mojih knjiga, ja cu ponavljati da zivim u egzilu. Ja naprosto ne zelim da se zaboravi cinjenica da je ta sredina okrutno postupila ne samo prema nekolicini tzv. umjetnika, sto bi se u tom slucaju moglo statisticki svrstati u incident, nego da je jos okrutnije istjerala gomilu anonimnih ljudi, sto s posla, sto iz zemlje, sto iz njihovih kuca, sto sve zajedno.
    Priznati da sam otisla svojom voljom bilo bi jednako tako kao i javno reci da su svi drugi, gomile anonimnih ljudi, napustili Hrvatsku da bi malo putovali po svijetu. Mediji, moji kolege prije svega, u posljednje vrijeme razvlace tu temu kao staru zvaku i uporno ponavljaju da Hrvatska nije kriva. Naravno da Hrvatska nije kriva, kako bi nesto tako apstraktno moglo biti krivo.
    Krivi su oni, svi zajedno, tzv. dobrovoljni egzekutori, sistem, sutljiva podrska vecine, svi ti koji nisu imali petlje da zucnu kada je to trebalo. To sto danas s istom upornoscu ponavljaju fraze o tome kako smo svi mi, umjetnici otisli svojom voljom samo potvrdjuje da je hrvatska sredina, usprkos padu HDZ-a i smjeni vlasti, ostala ista. Drugim rijecima, Hrvatska jos uvijek teska srca izrucuje svoje zlocince, svoje Tute, Mercepe i slicne, ali laka srca otpusta svoje umjetnike i desetine tisuca anonimnih gradjana srpske i drugih nacionalnosti. I u tome je sva istina.